Budi dio naše mreže

POTRESNO SVJEDOČANSTVO Nekada sam bila most koji vodi u ponor, a danas sam most koji vodi do Života

"Nosim ime Marija i ne može mi nitko ništa", tim riječima svoje potresno životno svjedočanstvo započinje mlada Marija Valentina Tunjić. U svoje 23 godine proživjela je brojne tjeskobe, strahove, uznemiravanja zloga, ali i robovala ovisnosti o pornografiji, i bogopsovci. Govorili su joj da Isus ima knjigu u koju upisuje ljudske minuse i pluseve. Minuse ako smo loši, a pluseve ako smo dobri. Stalno je zbrajala minuse i vjerovala da će u pakao, da u raju nema mjesta za nju. Ali, Gospodin joj je pokazao suprotno.

/ dt

Radosno ću klicat’ tvojoj milosti,
jer si na moju bijedu pogledao,

pomogao u tjeskobi duši mojoj.
Nisi me predao u ruke dušmana,
noge si mi na prostran put izveo.

Ps 31,8-9

Dok sam još bila u majčinoj utrobi, majka me posvetila Gospi, Isusovoj Majci, iz zahvalnosti što su svi u obitelji preživjeli rat. Tako sam dobila ime Marija.

1996. godine bila sam jedina beba u hrvatskoj župi u Mönchengladbachu u Njemačkoj gdje sam rođena. Još od prvih dana sam bila u službi za Isusa i tako sam u živim jaslicama predstavljala bebu Isusa. Godine su prolazile, ja sam rasla i od malih nogu imala posebnu sigurnost u Gospi i njezinom imenu koje nosim – Marija. Kao mala djevojčica sam uvijek govorila: “Ja nosim ime Marija, ne može mi nitko ništa”, misleći pri tome da mi se ne može dogoditi neka nesreća. Isusa zapravo nisam poznavala. Nisam znala da je on Bog, ali sam znala da je Marijin sin.

Nisam smjela ići ni na zahod sama i uvijek kada bih morala gore na kat, majka bi morala ići sa mnom ili barem čekati kod stepenica

Kod brata sam jednom vidjela kako stavlja krunicu ispod jastuka uz sliku Marije i Isusa i ta je praksa ušla i u moj život. I dan danas, spavam s krunicom u ruci. Imam u tome sigurnost. Mama me učila molitvama. Naučila me moliti Anđeo Gospodnji, Anđele čuvaru, a neke molitvice sam naučila od rodice i rođaka. Molila sam i Očenaš, i još kao mala djevojčica shvaćala sam da sam sretnija kada se molim Bogu. Da sam tako mirna i sigurna i jednostavno, sve je bilo bolje.

Kasnije sam postala veoma plašljiva djevojčica. Prolazila sam teške agonije, uvijek bih problijedila i preznojavala se od straha, i većinom nisam znala uzrok svome strahu, samo sam znala da se bojim. Dugo sam spavala kod majke u sobi, jako dugo, čak mislim da je to znatno utjecalo na brak mojih roditelja, u lošem smislu.

Zbog silne agonije, silnih tjeskoba i strahova, očaj nas je potjerao te smo otišli jednoj ženi koja je “liječila strah”. Odradila je taj ritual na meni i dala mi vosak u aluminijskoj foliji da s njim spavam i da će zlo koje me napada otići zahvaljujući tom vosku jer je zlo navodno “uhvaćeno”. Ne znam koliko dugo sam to imala, međutim, nije odgovaralo mojem srcu. Duboko u sebi u to nisam vjerovala i odlučila sam to baciti. Nakon toga rituala, moji strahovi su postali još mnogo gori. Nisam smjela ići ni na zahod sama i uvijek kada bih morala gore na kat, majka bi morala ići sa mnom ili barem čekati kod stepenica. Čak sam se bojala spavati i kod majke.

Ni tada mi još nije bilo jasno tko je Isus, što je euharistija. Nisam shvaćala. Nikako. Ali kada sam pjevala Isusu, gorila sam od ljubavi. Voljela sam Ga, a nisam Ga poznavala.

Ništa mi više nije davalo sigurnost. Uvijek sam imala osjećaj da su tamna čudovišta, tamni duhovi tu prisutni. Ta čudovišta nisam zamišljala kao što većina djece zamišlja, ja sam ih zapravo osjećala, da su tu i da me promatraju. Nisu bila velika niti ništa posebno s kandžama ili slično, jednostavno tamni, puni negativne energije.

Došlo je vrijeme škole i prva Sveta Pričest. Bila sam 3. razred osnovne škole. Jedna djevojčica iz razreda je išla u glazbenu školu i jako je divno svirala klavir. Pronašla sam se u tome. Počela sam i ja svirati, nisam odustajala. Kako sam sve više vježbala, sve sam više počela svirati i duhovnu glazbu, uživala sam u tome. Voljela sam svete pjesme jer sam ih slušala u crkvi. Moja majka kaže da sam bila iznimno mirna na svetim misama. Prva sveta pjesma koju sam počela svirati jest: Hvaljen Isus, Marijo! To je bila ulazna pjesma u crkvi i znam koliko su je svi voljeli, prvenstveno jer je ta pjesma prva otpjevana u našoj crkvi nakon rata.

Kada smo se pripremali za prvu Pričest, svećenik je izabrao da ja prva recitiram. Ne sjećam se svoje pjesmice, ali se sjećam da sam uživala svim srcem kada smo svi zajedno pjevali: Isuse, volim Te. No, meni ni tada još nije bilo jasno tko je Isus, što je euharistija. Nisam shvaćala. Nikako. Ali kada sam pjevala Isusu, gorila sam od ljubavi. Voljela sam Ga, a nisam Ga poznavala.

Strah je postao dio mene. Osjećaji prisutnosti pa na kraju i viđenja crnih sjena kako prolaze i spuštaju se niz stepenice.

Išli smo na ispovijed, bila je to moja prva ispovijed. Pristupila sam joj i doživjela nešto što nikada neću zaboraviti: olakšanje da sam mislila da letim. Bilo mi je tako čudno, nestvarno, da odjednom nakon odrješenja osjećam toliko olakšanje i radost. Predivno nešto.

Nakon svete pričesti, možda sam još dvaput otišla na ispovijed, do krizme nisam više. S vremenom, zlo nas je sve više napadalo. Počelo je nasilje, velike svađe i nesloga u obitelji. Tako i kod mene. Počela sam imati prve bludne snove, došla sam u doticaj s pornografijom i tako se ostatak mog djetinjstva pa sve do 18.-te godine svodio na pornografiju kad god sam imala priliku i kad god mi je bilo dosadno. Od bludnosti sam patila mnogo duže, a u doticaj s pornografijom sam došla negdje u 11.-oj godini.

To se protezalo godinama, srasla sam s time, nikome nisam govorila o tome, nisam znala ni da je grijeh, čak ni nakon naučenih 10 Božjih zapovijedi. Jednostavno se događalo. Za mene je to bilo nešto sasvim normalno. Snovi, zadovoljavanje i na kraju pornografija o kojoj sam postala s vremenom iznimno ovisna. Isto tako, psovke Boga od malih nogu, povremeno, jer sam ih čula od starijih. Sjećam se jako dobro da su mi jezik prali sapunom zbog toga.

Bila sam puna minusa i počela vjerovati kako idem u pakao, da raja neću ni vidjeti, da raj nije namijenjen za mene i da ga ne mogu zaslužiti.

No, kako je prolazilo vrijeme, i dalje sam spavala s krunicom u ruci u velikim mukama, agonijama. Strah je postao dio mene. Osjećaji prisutnosti pa na kraju i viđenja crnih sjena kako prolaze i spuštaju se niz stepenice. Kasnije su moja prijateljica, moj brat i moj rođak postali svjedoci istog. Svi smo ih viđali. Osjećaj da me netko gleda je bio stalno prisutan.

Kada bih išla gore u svoju sobu i kada bih silazila dolje, svaki puta bih pretrčavala stepenice zbog snažnog osjećaja da je netko iza mene. Sve nas je hvatala panika. Čulo bi se lupanje, grebanje na tavanu, a posuđe bi se rušilo s vremena na vrijeme ili bi se otvorila vrata od kamina. Čovjek osjeti kad nije sam, i često sam osjećala nečiju prisutnost unatoč tome što bih bila sama kod kuće.

I tako sam i dalje griješila u pornografiji nesvjesna da je to grijeh i već sam jako psovala Boga. Zlo je aktivno i polagano ulazilo u moj život. Moja duša je nekako zapadala u sve veću tamu, beznađe. Molitva mi više nije bila radost, nego muka. Sjećam se da su mi kao maloj govorili da Isus ima jednu knjigu u koju nam upisuje minuse i pluseve. Minuse ako smo loši, a pluseve ako smo dobri.  Stalno sam to brojala i kako sam više brojala, to me više beznađe hvatalo jer sam puna minusa i tako sam počela vjerovati kako ja idem u pakao, da raja neću ni vidjeti, da raj nije namijenjen za mene i da ga ne mogu zaslužiti.

Krenula sam u srednju školu, izlazila, pila, pušila i psovala Boga jako, najjače. Imala sam glasove u glavi koji su me mučili, ali njih sam imala odmalena. Jako su psovali Boga, na najgore načine.

No, čeznula sam za Bogom. Jako. U pripremi za krizmu imali smo ispovijed u kojoj nisam bila iskrena, lagala sam da nisam psovala Boga, a psovanje je bila moja svakodnevnica. Nasmijavala sam ljude ismijavanjem i psovanjem Boga.

Došao je taj dan, moja krizma i unatoč mojoj neiskrenoj ispovijedi, Duh Sveti me tog dana dotaknuo, toga sam tek danas postala svjesna. Taj dan i ta misa su za mene bila najveća milost ikada. Doživljavala sam nešto neobjašnjivo. Od svih krizmanika, biskup je dolazio uvijek k meni i sve mene ispitivao. Bila sam dobro pripremljena i jako jako radosna. Jedina sam od svih krizmanika za vrijeme vjeronauka, znala izmoliti Vjerovanje. Prije nego ću primiti pečat dara Duha Svetoga, obećala sam biskupu da ću dolaziti redovito na misu.

Međutim, obećanje nisam održala. Nakon krizme dogodio se vrhunski otpad od vjere. Krenula sam u srednju školu, izlazila, pila, pušila i psovala Boga jako, najjače. Imala sam glasove u glavi koji su me mučili, ali njih sam imala odmalena. Jako su psovali Boga, na najgore načine. Govorila sam to bližnjima, svećeniku, ali nitko nije pridavao pažnju tome jer sam bila dijete, a kasnije sam prihvatila da to tako mora biti iako me jako smetalo. Nisam mogla bistro razmišljati i to me frustriralo. Pad u pornografiju je bio toliko velik i toliko velika ovisnost, da kada bih se molila Bogu, dobila bih velik strah da ću sada vidjeti Isusa ili Gospu i da se smirim pala bih na pornografiju. I tako stalno. To je tada bio moj najveći strah. Srce me vuklo Bogu, ali svaki puta kada bih se pomolila, prisutnost onog ružnog bi podivljala i mene mučila, strah bi jako narastao i izazivao mi pritisak.

U svakoj vožnji do kuće, naslonila bih glavu na prozor i gledala u to tamno, ali zvjezdano nebo. Hvatala zrak zbog brojnih ispušenih cigareta i alkohola. Osjećala sam grižnju savjesti.

Godinama sam se budila usred noći s nevjerojatnim strahovima i budila bih se da bih gledala pornografiju. Postala sam užasno umorna, izmučena, iscrpljena. Postepeno sam se počela povlačiti u sebe, nisam se htjela puno družiti s prijateljima, i uz sve te godine tog mučeništva patila sam i od anksioznosti. Postala sam objekt đavlu koji me jako mučio. Kako me to iscrpljivalo, razmišljala sam o taktici koju ljudi koriste: Prijatelje drži blizu, a neprijatelje još bliže. I pomislila sam da ako bih se sprijateljila s đavlom, onda on mene ne bi napadao. Međutim, nakon toga je postalo još mnogo gore.

Krunicu nisam mogla moliti. Uvijek kada bih ju počela moliti snašle bi me muke, neopisivi strah, oblijevao me znoj i u tom trenutku nisam više mogla držati krunicu u ruci jer se osjećala prisutnost Gospe koju, zbog prijateljstva sa zlim, nisam mogla podnijeti i svaki puta kada bih počela moliti završila bih nakon jedne Zdravo Marijo u bijegu kod mame u sobu.

Nakon izlazaka u noćne klubove i povratka kući, počela bih se jako ispričavati Bogu. U svakoj vožnji do kuće, naslonila bih glavu na prozor i gledala u to tamno, ali zvjezdano nebo. Hvatala zrak zbog brojnih ispušenih cigareta i alkohola. Osjećala sam grižnju savjesti. Toliko sam patila, a istovremeno imala trenutke u kojima sam vapila Bogu. Nedostajao mi je Otac, Tata jer sam Boga uvijek smatrala svojim Tatom.

Koliko god je zlo bilo aktivno, bio je aktivan i Bog. Nikada se nije događalo samo zlo, uvijek je On pomalo donosio svoju svjetlost i ispravljao moju stazu.

Znala sam da je On više od samog Boga diktatora, kakvim su mi ga predstavljali i kakvu sam povremeno i sama imala sliku o Njemu. Srce je uvijek znalo.

Niti jedna moja veza nije uspijevala, međutim, bila sam mlada. Muškarci su uvijek gledali kako da me iskoriste. U svemu tome nalazim jedno veliko dobro, a to je da nikada nisam htjela stupiti u odnose s muškarcem prije braka. I kada bih bivala u toj napasti, dolazilo bi mi pitanje, (a ponekada i sama slika Gospe na oči): Kćeri, nemoj. Što ćeš ponuditi u braku?

U svom tom kaosu te su riječi ipak za mene bile svetinja. Spolni odnos je za mene oduvijek bio svetinja, unatoč tome što sam bila velika ovisnica o pornografiji. To je isključivo Božje djelo da očuva moju čistoću jer sam bila toliko u ponoru da bih vjerovatno i pala na to sve, ali je On svojom blagom, a opet snažnom intervencijom to sprječavao.

Danas, kada se osvrnem na svoj život i svoje djetinjstvo, vidim da koliko god je zlo bilo aktivno, bio je aktivan i Bog. Nikada se nije događalo samo zlo, uvijek je On pomalo donosio svoju svjetlost i ispravljao moju stazu.

Nisam voljela ni sebe, izgladnjivala sam se da smršavim. Sama sebi sam bila najveći neprijatelj.

Kako je moja duša zapadala u još veću tamu i ja sam sama širila tamu. Uvlačila sam svoje prijateljice u pornografiju, u psovanje Boga, opijanje, ovisnosti o cigaretama… Željela sam biti cool, mrziti, biti u centru pažnje i tako sam si svakakve gluposti umišljala. Nisam više prepoznavala svjetlost. Došla sam u fazu da nisam mogla pogledati Isusov kip u sobi, uspaničila bih se. Nisam se nikako više ispovijedala ni pričešćivala, ponekad bih otišla na misu, bila sam jako neozbiljna i bezobrazna. Postala sam užasno otresita, agresivna prema svima, danas mi govore prijateljice i poznanici da je moj glas bio užasno grub, muški, a rječnik ružan. Kako i ne bi bio. Tamo gdje se proklinje i psuje Bog, nema ljepote ni blagosti. Bila sam zvučnik pakla.

Bježala sam sa sati u srednjoj školi, a posebice s vjeronauka. Puno sam lagala, toliko da više nisam razlikovala istinu o svom životu od laži koje sam kreirala da bih bila drugima zanimljiva. Od najbolje prijateljice sam krala odjeću jer sam bila nezadovoljna s onim što imam, ništa mi se nije sviđalo. Nisam voljela ni sebe, izgladnjivala sam se da smršavim. Sama sebi sam bila najveći neprijatelj.

Postajala sam još nesretnija, nezadovoljnija, bez nade u raj, s vjerom u pakao. Tjeskobe su bile sve gore, počeo je strah od smrti, nemiri, završavala sam više puta kod doktora zbog neobjašnjivih mučnina, bolova u trbuhu, a nikada nije bilo uzroka. Nalazi su uvijek bili jako uredni. Izjašnjavala sam se ateistom, da uopće ne vjerujem u Boga. Užas.

Prijateljica mi je poslala pjesmu Da te samo dotaknem i kada sam poslušala tu pjesmu i pogledala videospot koji je iz filma Pasija, jednostavno sam shvatila da ovo sve ne mora biti ovako, da može biti bolje.

Jednu večer je prijateljica prespavala kod mene i ne znam kako je tekao razgovor, ali u jednom je trenutku moja majka pustila pjesmu Kao Marija. I znam kako me to sve jako iritiralo. Nakon nekoliko dana, uoči Velikog Petka 2014. godine, sjedila sam u svojoj sobi i dopisivala se s najboljom prijateljicom. Pričale smo, mislim, o duhovnoj glazbi, ne znam, ali sam na televiziji vidjela najavu Pasije. Tada sam se sjetila kako sam taj film gledala kao mala s ujakom i znam da sam plakala zbog toga što su radili Isusu.

Ta najava je trajala otprilike minutu i ta minuta je bila dovoljna da se moj život u potpunosti okrene. Prijateljica mi je poslala pjesmu Da te samo dotaknem i kada sam poslušala tu pjesmu i pogledala videospot koji je iz filma Pasija, jednostavno sam shvatila da ovo sve ne mora biti ovako, da može biti bolje.

I tada sam rekla Isusu: Isuse, znam da kada bih se samo našla u tvojoj sjeni, bila bih nova, ozdravila bih. Svim svojim srcem sam vjerovala u to. Nakon tih riječi bacila sam se na koljena, u jecajima, svjesna svega. Da je Isus umro za mene, da me voli, da mogu biti bolja, da mogu biti ja. Svih svojih grijeha sam postala svjesna, a za grijeh bluda sam saznala dan, dva kasnije od prijateljice. Naime, nakon doživljenog iskustva te noći, sutradan sam to sve ispričala svojoj najboljoj prijateljici. Kao i uvijek, bila je puna razumijevanja, bez bilo kakve namjere ismijavanja. Zanimljiva stvar je što sam taj dan, kada sam joj to ispričala, posebno opažala svaku psovku i poštapalicu imena Božjega koja je bila izgovorena. Svaka psovka me zaboljela do suza. Mislim da mi je Bog time želio pokazati koliko ga to zapravo boli i što je zapravo psovka i koliko je rasprostranjena među mladima.

Svaki izlazak i zalazak Sunca za mene je bio predivno čudo Božjega stvaranja.

U toj prvoj godini obraćenja bilo je još mlitavih koraka. Prvi koraci na misu, stid, suze, nevjerojatna bol i svjesnost, ali ne još i potpuna odlučnost. Prva godina mi je bila samo spoznavanje. Jako sam bila osjetljiva na govor protiv Boga i vjere. To se sve događalo pred sam Uskrs. Bila sam duboko uronjena u Isusovu muku i u otkrivanje te Njegove ljubavi i Njegovog djela učinjenog za mene. Za Mariju Valentinu, ali i svakog od nas. Počela sam crtati Isusa, njegovu muku.

Bog je svoj pogled s neba zadržao na meni i ta spoznaja je bila mojem srcu sve. Priroda mi je postala neopisivo lijepa. Mama mi je uvijek govorila: “Jutro je najljepše i uvijek je najljepše jutrom prošetati.” Tada sam se tome smijala tome, ali sada shvaćam. Jutro je sveto. Svaki izlazak i zalazak Sunca za mene je bio predivno čudo Božjega stvaranja. Ustajala sam rano u zoru kako bih vidjela izlazak Sunca. Ptice sam uvijek voljela slušati, ali sada je to njihovo pjevanje bilo takva melodija, takav hvalospjev Bogu, nešto neopisivo. Čovjek, kada bi samo promotrio prirodu, biljke, životinje i kako sve zapravo funkcionira, stvaranje dana, dolazak noći, zvijezde i mjesec – kada bi samo promotrio, mogao bi spoznati Boga. Od svog tog oduševljenja javila se u meni i želja potpunog predanja Bogu, da budem časna sestra.

Čula sam tri riječi: Okreni se meni! I blagoslov u znaku križa. Te riječi nisam čula ušima, one su se čule u meni. Duboko u meni. Ljepotu tog glasa ne mogu opisati.

Sjećam se kako sam to oduševljena ispričala prijateljici. Ja, koja sam do nedavno imala bludne misli, sada imam želju posvetiti svoje tijelo, srce, duh, život divnome Bogu. Za mene je to bio san snova, neopisiva radost. Prvo je mislila kako se šalim, ali kada je vidjela da sam ozbiljna, podržala me. Neopisivo sam Bogu zahvalna za moje dvije najbolje prijateljice koje su ostale uz mene i koje su uz mene i dan danas. Bog je dotaknuo i njihova srca.

U svibnju 2015. godine doživljavam ispunjenje jednog od najvećih strahova – viđenje Isusa. Ne sjećam se datuma, sjećam se sata. U 2 sata i 3 minute u noći, budim se i gledam na mobitel, koliko je sati. Ponovno, vraćam se na spavanje, no nešto mi nije dalo zaspati, ponovno sam se probudila, pogledala na telefon, i dalje su bila 2 sata i 3 minute, vidjela sam siluetu u sobi. Jednaka onoj koju je sestra Faustina nacrtala. Po tome sam je i prepoznala jer Faustininu sliku Milosrdnog Isusa imam u sobi, a i uvijek me je u crkvi privlačila jer je kod oltara ogromna slika Milosrdnog Isusa.  Gledala sam u siluetu, ne vjerujući vlastitim očima, ali sam je vidjela. Čula sam tri riječi: Okreni se meni! I blagoslov u znaku križa. Te riječi nisam čula ušima, one su se čule u meni. Duboko u meni. Ljepotu tog glasa ne mogu opisati. Sjećam se da sam stavila svoju ruku na prsa, jer upravo se tu čulo. Upravo je tu progovorilo.

Isprva nisam razumjela te riječi i pitala sam majku što to znači. Objasnila mi je da znače da Isus želi da se utječem Njemu i da se okrenem Njemu. Znala sam odmah da mi neće biti lako. Toga sam postala još i prve noći svjesna. Bit ću proganjana i imat ću križ.

Nakon tog susreta mogla sam mirno spavati bez osjećaja da me netko gleda. Bila sam slobodna od strahova po noći. Ostatak 2015. godine pa do 15. svibnja 2016 godine imala sam niz pokušaja ispovijedi. Jako sam željela pristupiti sakramentu ispovijedi, ali sam se jako bojala. Bojala sam se osude svećenika. Bojala sam se da neću dobiti odrješenje grijeha. A bila sam toliko gladna i željna Isusa. Pričestiti se. Stopiti se s Isusom. Svaka misa je bila blagoslov i muka. Muka jer sam gledala u Tijelo Kristovo, a nisam ga mogla uzeti.

Nakon šest godina ispovjedila sam se.

Prije ispovijedi, 2. siječnja 2016. doživjela sam neugodno iskustvo. Probudila sam se u dva sata u noći, u mukama. Ekstremna količina straha, prisutnost negativnog. Moja se soba zamračila. Trpjela sam velike mučnine. Molila sam molitvu zaštite u Isusovo ime sve dok to nije prošlo. Nisam odustajala. Zazivala sam Isusa Krista. Nakon nekog vremena, to je prošlo. Sobu je ispunio mir. Mjesec dana poslije tog događaja, probudila sam se s nesnošljivom boli u ruci, i otišla na hitnu. Nakon raznih tortura s liječnicima, dolazim do jednog liječnika koji mi govori da sam neizlječivo bolesna, s dijagnozom reumatoidnog artritisa, ali nije siguran jer sam premlada, no ultrazvuk je potvrđivao dijagnozu sa stopostotnom sigurnošću. Znala sam da je dijagnoza točna iako nisam poznavala tu bolest. Prihvatila sam to. Dijagnoza se kasnije potvrdila u Njemačkoj i od 2016. godine se liječim.

Da se vratim na ispovijed: odlučila sam moliti devetnicu Duhu Svetome da mi da hrabrosti da pristupim ispovijedi, i da pitam svećenika za duhovni razgovor jer morala sam nekome reći što se događa. Na Duhove 15. svibnja 2016. otišla sam u crkvu, na svetu misu. Prišla sam svećeniku i pitala ga za ispovijed i razgovor, rekao je da može poslije mise. Misa je trajala, a u meni se povećavala muka i strah i želja za bijegom. Kako je misa završavala, razmišljala sam da ipak odem doma, međutim, Duh Sveti me pogurao do svećenika, dao mi hrabrost. Kada smo sjeli, osjetio se tamjan. Miris se iznenada proširio, a nije bio korišten za vrijeme mise. I tako je sve krenulo.

Nakon šest godina ispovjedila sam se. Znači, ispovijedala sam se na Duhove uz poticaj Duha Svetoga u crkvi koja se zove: Crkva Svetoga Duha. Iduću misu sam se pričestila i to je bio najdivniji doživljaj u mom životu. Sjećam se, kada sam odlučila pristupiti svetoj Pričesti, đavao mi je govorio: Što glumiš? Ti koja si tako grešna! Nisi dostojna! Na sve to sam mu samo rekla: Ušuti! I otišla svom Gospodinu.

Prve krunice su mi bile jako mučne, ali nisam odustajala.

Gospodin je bio u pravu: nije lako. Prve molitve su bile preteške. Misli su mi bile snažno uznemiravane, najgore moguće perverzije su napadale moj um. Pojavljivale su se ekstremne suicidalne misli i jednom sam rekla Isusu: Gospodine, strah me ovih misli! Tada sam se javila fra Ivi Paviću koji me je isti trenutak nazvao i pomolio se i kratko razgovarao sa mnom. Vjerujem da me Gospodin preko njega spasio u tom trenutku i odvratio moje crne misli, ispunivši mi um blagoslovom i molitvom.

Prve krunice su mi bile jako mučne, ali nisam odustajala. Zašto nisam odustajala? Zato što sam ovaj put znala da je moj Bog, Isus Krist i da je On najjači. Da ništa nije izgubljeno i da postoji nada u raj, postoji nebo, postoji mogućnost onog boljeg, najboljeg. Pružena mi je velika prilika. Nova. Najnovija.

Kada sam došla u doticaj s pravom Biblijom, Božjom Riječju, iznenadila sam se koliko toga sam već znala i činila. A i dok sam mala bila, sjećam se da sam došla u doticaj s Dječjom Biblijom. Ah, čitala sam ju u jednom dahu. Stari zavjet većinom, njega i dan danas jako volim čitati.

Isus me poučavao u molitvi i Duh Sveti me poticao i vratila sam sve ukradene stvari. Ispričala sam se prijateljici koju sam tada mnogo povrijedila. Odlučila sam živjeti za Isusa Krista, jer i On živi za mene i On je dao svoj život za mene.

Nekada sam bila most koji vodi u ponor, a danas sam, slava Isusu Kristu, Njegovo svjetlo i most koji vodi do života.

U srpnju 2018. godine pozvana sam na klanjanje pred Presvetim, da svjedočim o svojoj vjeri i obraćenju što nisam uspjela, ali sam uspjela doći na klanjanje zajedno sa svoje dvije najbolje prijateljice. Gledajući u Presveto i u samu sliku Presvetog Trojstva iznad oltara postala sam svjesna djela Gospodnjega i Njegove ljubavi i milosti. Do prije pet godina tim dvjema djevojkama sam dovodila zlo u život, pornografiju, a sada je Gospodin, obrativši mene, doveo i te dvije djevojke k Sebi. Kako je Isus ušao u moj život, ušao je i u njihov. Nekada sam bila most koji vodi u ponor, a danas sam, slava Isusu Kristu, Njegovo svjetlo i most koji vodi do života. To je tako divna milost, na kojoj nikada neću moći dovoljno zahvaliti.

Što se tiče duhovnog poziva, razgovarala sam i molila, ali srce više naginje k majčinstvu, djeci. Čežnja za obitelji je prevelika. Moja bolest je promijenila neke situacije i putove, ali nikada neće promijeniti put s Gospodinom i prema Gospodinu.

Danas, uzimam svoj križ i njime sam blagoslovljena.

Sada blagoslivljam članove svoje obitelji, zahvaljujem, i ne dam više mjesta zlu. Na početku obraćenja bila sam triput kod fra Ive na duhovnoj obnovi i molitvi otklinjanja. Pomolio se nada mnom. Bog je promijenio moj glas. Oslobodio me pornografije. Skinuo sve okove koji su me krvnički stiskali i vukli. Razriješio sve konce kojima me đavao vezao i poigravao se sa mnom. Nakon više od 15 godina, oslobođena sam strahova, agonije. (Izvor tih zala se nalazi u odlascima vračari/gatari i proklinjanju. Zemlju, na kojoj je sagrađena naša kuća, proklela je jedna žena. Općenito je Posavina poznata po vračanju, hodžinim zapisima i raznim spletkama.)

Danas, uzimam svoj križ i njime sam blagoslovljena. Zadnji trzaj đavla je moja bolest, reumatoidni artritis. No sada mi je dao razlog više da slavim i blagoslivljam Gospodina Isusa i da Mu budem suobličena u patnji.

Bog je velik. Najveći. Najljepši.

I čvrsto vjerujem u Marijin zagovor i da Marija, naša Majka, nije odustajala od mene i da me neumorno pred Isusom zagovarala.

Doista, nosim ime Marija, i ne može mi nitko ništa. Nakon tolikih tortura, Marijin zagovor i Isus Krist su pobijedili zmiju u mojem životu. Hvaljen Isus Krist, dovijeka! Amen.

Ključne riječi:
pornografija svjedočanstvo

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja