Prije sedam godina izgubio sam u potpunosti smisao svog života.

Toliko, da sam si poželio oduzeti život.

Razmišljajući o tome, naišao sam na Sveto Pismo u svojoj ladici. Odlučio sam ga otvoriti, nadajući se da će me koja riječ ohrabriti da nastavim živjeti. I od 1814 stranica, otvorio sam ulomak u kojem Isus susreće Mateja, pogleda ga i kaže mu: „Pođi za mnom.“

– „Ovo nije moguće. Što je to Matej mogao vidjeti u Isusovim očima da ostavi baš sve i pođe za Njim?“ Nisam pronašao nikakav smisao… a beznađe je postajalo još veće.

Bilo je samo pitanje trenutka kada ću skončati svoj život.
Ali nisam uspio.
Jedan „pogled“ nije mi to dopustio.

Tog istog dana ugledao sam jednu djevojku po prvi puta u životu. Susreo sam se tada s pogledom ženske osobe, ali imao sam osjećaj kao da me gleda netko drugi. I nisam si to mogao objasniti.

Kako je samo lijepo bilo upoznati ju.
Na njezin poticaj, naših nekoliko susreta, započeli bi sa svetom misom.
Postala je tračak svjetla u mom životu. Veliki.

Ali iznenada, u jednom trenutku samo je nestala.
Iduće tri godine nisam znao ništa o njoj.

Potpuno izgubljen, jednog dana našao sam se na cesti. Krenuo sam od Zagreba do Međugorja, pješke. Susret s teško bolesnom sestrom u meni je nešto slomio. Svaki korak u tih petnaest dana, bio je jedno „volim te“ koje joj nisam nikada uspio reći. Vukao sam se po cesti, i tamo, usred ničega, upoznao Krista. Prešao sam samo pola puta, ali nisam više mogao stajati na nogama. Bio je to moj kraj.

Tada me On počeo „vući.“ Odlučio me odvesti u drugih 250 kilometara patnje koji su promijenili moj život.

Patnje iz koje sam mogao ugledati svoju sestru, potpuno zdravu. Samo nekoliko dana nakon tog puta.

Ne zbog mene. On je tako želio.

Patnje u kojoj se rodio poziv za odlaskom u siromaštvo.

Patnje koja me vodila do slobode i jednog malog kofera u koji je stalo sve što sam posjedovao u životu. Zajedno s njim vratio sam se svojoj obitelji kako bih tamo proveo još koji mjesec prije nego odem u samostan.

– „Gospodine, ti poznaješ moje srce. Više se ne mogu boriti. Tvoje siromaštvo me pobijedilo. Predajem ti svoj život. Ti jedini znaš što želiš za mene. Želiš li od mene da budem brat, svećenik ili da imam svoju obitelj? Pogledaj me još jednom. Smiluj mi se i pogledaj me u ovih četrdeset dana koji su preda mnom..“

Nedugo zatim, susreo sam svoju sestru koja je plakala jer već sedam godina nije osjetila radost majčinstva. Doktori su rekli da bi trebala prihvatiti da nikada ni neće.

Otišao sam u svoju sobu. Bila je to večer prije Korizme.
Preda mnom je bio moj životni put.
Planina neplodnosti.
I vlastito siromaštvo.

Siromaštvo iz kojeg se nekoliko sekundi prije ponoći rodila odluka o četrdeset dana posta samo o kruhu i vodi. Četrdeset dana u kojima nisam ništa želio moliti za sebe. Nikome se dokazivati. Samo ljubiti iz zahvalnosti jer sam živ i maštati o tome da jednom postanem ujak.

Nisam znao ima li u meni uopće ljubavi, ali iznenada se dogodilo nešto što me je ohrabrilo da u svom srcu pronađem barem mrvicu.

U prvim danima posta saznao sam da sam teško obolio.
Bio sam uplašen, ali sveci o kojima sam čitao tih dana, ohrabrili su me da zaboravljam na sebe.

Nakon pregleda u Zagrebu, sjeo sam u bus. Svi smo morali sjesti po svojim brojevima na karti. Sve je bilo popunjeno. Sve, osim jednog mjesta pored mene. Bio sam zamišljen i odjednom čuo glas: “Mogu li sjesti ovdje?“

Bila je to djevojka koju nisam vidio tri godine. Kupila je kartu koja je bila točno pored mene. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Trenutak u kojem sam susreo onaj isti pogled koji mi je vratio nadu u život. Bilo je tako lijepo vidjeti ju ponovno.

Tog dana počeo sam se moliti sv. Josipu kroz devet dana. Bio sam potpuno zbunjen. „Gospodine, što želiš od mene? Zašto sve ovo? Ti znaš moju želju za samostanom… Ako doista želiš od mene da osnujem svoju obitelj progovori mi.“ Jedino u što sam tada bio siguran bilo je to da mi se ta djevojka neće javiti više nikada u životu. Ne nakon svega.

Nekoliko dana poslije, dobio sam njezinu poruku. Imala je želju vidjeti me još samo jednom u Zagrebu. Držao sam mobitel u svojoj ruci i nisam znao što da joj odgovorim. Morao sam imati nekakav razlog da dođem tamo.

– „Isuse, pogledaj me još jednom.“

U tom trenutku zazvonio mi je mobitel.

Bio je to poziv iz Arke. Pitali su me jesam li slobodan doći u Zagreb 19. ožujka? Bilo je potrebno nekoliko sekundi da shvatim čiji je to dan. Istog onog kojem sam se upravo tada molio, sv. Josipa.

Te večeri, prije spavanja, jedna osoba s teškoćama prišla mi je i rekla mi: „Matej, nešto ti želim reći. U Arci nam ne treba još jedan fratar. Fra Darko nam je dovoljan. Nama se ide u svatove. Budi frajer i nađi si neku curu. Taman si i malo smršavio.“

Tada nismo imali dovoljno ležaja za sve. Noć sam proveo na podu.
Na parketu.

Ali bila je to najljepša noć moga života.

Noć u kojoj sam konačno bio siguran gdje me Krist poziva.

Noć u kojoj sam Mu predao svoj cijeli život.
Svoju bolest.
I neplodnost vlastite sestre.

Noć u kojoj sam prestao živjeti ja.

A On započeo živjeti u meni.

Živjeti u kruhu i vodi do preostalih četrdeset dana posta.

Živjeti, umirati i uskrsnuti tri dana nakon njih.

Uskrsnuti u mom neobjašnjivom ozdravljenju.
Uskrsnuti u blizancima moje sestre.
Uskrsnuti u riječima jedne osobe s teškoćama.

Bilo mi je jasno. Fra Darko je bio samo jedan.
A ja? Kako sam samo mogao umisliti da bih mogao postati fratar.

Preostalo mi je samo da onako žgoljav, s devet kila manje,
budem „frajer“ i pozovem svoju buduću suprugu na jednu skromnu večeru.

I da započnemo naš zajednički put do svetosti kao i nekada
– svetom misom.

Matej je sada u sretnom braku i angažiran u zajednici Arka Korablja, zajednici osoba sa i bez intelektualnih teškoća. Zajednicu Arka utemeljio je nedavno preminuli Jean Vanier, koji je htio da zajednica bude mjesto gdje će svaka osoba, bez obzira na sposobnosti, imati svoje mjesto i moći dati svoj doprinos u izgradnji čovječnijeg društva.