U nastavku pročitajte snažne poruke osmaša o važnosti očuvanja spomena na naše hrvatske branitelje i njihovu ulogu u Domovinskom ratu. "Zasigurno da njih nije bilo, sumnjam da bismo imali našu Hrvatsku kakvu imamo danas", poručili su.
U studenom prošle godine navršila se 32. obljetnica stradanja grada Vukovara i njegovih stanovnika i mnogi će reći ‘davno je to bilo‘, ‘neka to ostane povijest‘, a drugi će pak željeti čuvati spomen na te dane. Bez obzira koliko godina je prošlo ne smijemo dozvoliti da to ode u zaborav jer to je naša povijest, to su temelji naše slobode i naše Domovine.
Ovih dana boravila sam u Vukovaru s osmašima i dok smo zajedno prolazili sva ta mjesta stradanja razmišljala sam o mladosti koja je tih godina koračila gradom gledajući smrt u oči. Razmišljala sam o mladosti koja je tih godina spremno stala u obranu Domovine, o mladosti koja je položila svoj život, upravo za ovu mladost koja korača pored mene. Sigurno su i oni imali svoje želje i snove koje im je rat prekinuo. Prešli su iz školskih klupa u rovove i bitku za preživljavanje. Njihova žrtva zadužila nas je da o njima pričamo budućim generacijama.
Bijeli križevi na Memorijalnom groblju/ Foto: Ivana Markić
Razgovarajući s djecom bilo mi je drago čuti da su ih ti događaji potaknuli na promišljanje. Složili smo se da smo nezahvalni na onome što imamo i da tražeći neku vlastitu ugodu zaboravimo da imamo puno toga na čemu bismo trebali zahvaliti. U nastavku prenosim promišljanja nekoliko učenika i vjerujem da ćete se mnogi složiti s njima.
Putovanje u Vukovar nije nimalo lijepo, ali kada vi vidite kako je njihov život izgledao zapitate se što vi radite u svom i koliko ste zahvalni na njemu.
Tonka Matijević posvjedočila je da su je ti događaj duboko dotaknuli te dodala: “Vukovar se s razlogom zove herojski grad jer da nije bilo Vukovaraca mi vjerojatno ne bismo imali ovakav život kakav imamo. Trebamo imati bar malo poštovanja prema tim ljudima koji su prolili svoju krv za nas i našu državu. Najmanja stvar koju možemo napraviti je otići tamo i vidjeti što su oni sve trpili i što su im sve radili. Putovanje u Vukovar nije nimalo lijepo, ali kada vi vidite kako je njihov život izgledao zapitate se što vi radite u svom i koliko ste zahvalni na njemu. Stvarno treba otići tamo ovako mlad jer nakon toga svijet gledaš drugim očima. Mislim da svatko treba barem jednom otići u Vukovar na groblje i pomoliti se Bogu i zahvaliti mu na takvim predivnim ljudima kao Vukovarcima jer su stvarno heroji”.
Tonka Matijevć, Nikola Pejić i Sara Bernatović/ Foto: Ivana Markić
S njom se složio i Jan Mićanović koji je naglasio: ” Vukovar je ponos Hrvatske. Mislim da bismo trebali češće prisjetiti svih tih događaja”. Naglasio je da ga se najviše dojmila Trpinjska cesta takozvano Groblje tenkova. “Ne možeš znati niti osjetiti kako je u Vukovaru dok ne odeš tamo. Drugačiji je osjećaj kada o tome slušaš na mjestima gdje su se vodile svakodnevne bitke nego kada to čitamo u knjigama. Teško mi je opisati emocije u meni. Rekao bih tužan i ponosan u isto vrijeme”, dodao je.
Teško mi je opisati emocije u meni. Rekao bih tužan i ponosan u isto vrijeme.
Jan Mićanović i Nikola Pejić/ Foto:Ivana Markić
A na pitanje zašto bi mladi trebali posjetiti Vukovar odgovorio je: “Zato što je to povijest nastanka Hrvatske kao slobodne države. Da znaju gdje su i zašto su tu. Trebamo se ponosit s tim, a ne to ‘skrivati‘ ispod tepiha”.
Sara Bernatović istaknula je da je važno očuvati spomen na žrtvu Vukovara ponajviše zbog ljudi koji su položili svoje živote za nas. “Važno je očuvati spomen na te događaje zbog ljudi koji su doživjeli strahote da bismo mi sada mogli imati svoju državu, našu Domovinu. U Vukovaru možemo vidjeti samo mali djelić onoga što su oni tamo doživjeli dok ostalo ne možemo ni zamislit. Jedino što možemo za te žrtve je pomoliti se i imati poštovanja prema njima. Zaslužuju barem to”, poručila je.
U Vukovaru možemo vidjeti samo mali djelić onoga što su oni tamo doživjeli dok ostalo ne možemo ni zamislit.
“Tamo sam osjetila tugu zbog patnje kroz koju su oni prošli, a ujedno sam si posvijestila svoju ljubav prema Domovini, upravo zahvaljujući njihovoj ljubavi, jer ako netko gine za nekoga onda je to ljubav”, dodala je Sara.
Ranjeni Isus/ Foto: Ivana Markić
Vjerujem da ste i vi ponosni na današnju mladost kao i ja. Nemojmo dozvoliti da nam povijest pišu oni kojima do te povijesti nije stalo, ali isto tako nemojmo dozvoliti da nam budućnost kroje oni koji tu istu povijest ne poznaju. Očuvajmo spomen na naše hrvatske branitelje jer sam sigurna da nas oni zagovaraju kod Gospodina.
Zajedno ponovimo riječi pjesme Moj dom Silvija Strahimira Kranjčevića:
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!