U svijetu prepunom informacija, buke i društvenih očekivanja, mnogi ih koriste kao „oklop“ protiv vanjskih podražaja. Bez obzira jesmo li u javnom prijevozu, na ulici ili u uredu, slušalice nam omogućuju bijeg od svakodnevnog kaosa, nudeći priliku da se povučemo u vlastiti svijet zvukova.

Naš svijet više ne čuje Boga jer neprestano govori, razornom brzinom i glasnoćom, da ne kaže ništa. Moderna civilizacija ne zna šutjeti.

Uspostavljajući nevidljive barijere između sebe i drugih, stvarajući sigurnu zonu koja nas štiti od neželjenih interakcija te (ne)fokusirajući će na svoje misli mi šaljemo jasnu izvanjsku poruku: „ne diraj me, zauzet/a sam!“

Ovakav pristup socijalnim interakcijama nas u jednu ruku može ograditi od neugodnih razgovora s drugima, dok nas s druge strane lišava potencijalno značajnih kontakata i iskustava. Na sličan način, korištenje slušalica, nas ponekad „brani“ od nas samih. Premda nam slušanje glazbe može npr. biti pomoći pri fokusiranju u obavljanju određenih zadataka ili lakšem podnošenju monotonije posla, ono nas istovremeno lišava dublje introspekcije zbog rastrgane pozornosti.

Čujemo li sebe u buci?

Pretjerana ovisnost o ovom „oklopu“ potencijalno nas dovodi do gubitka sposobnosti da se suočimo s neizbježnim trenutcima dosade, tišine ili čak neugodnosti. Ovi trenutci, iako neugodni, često su prilika za (samo)refleksiju, nove ideje te buđenje osobne i izvorne kreativnosti.  Slušalice nam daju lažni osjećaj kontrole nad situacijom, no istovremeno nas lišavaju nepredvidivosti koji stvarni svijet nosi.

Zaključimo na kraju kako slušalice, kao i svaki drugih tehnološki alat, trebaju biti korištene s mjerom, svjesnošću i odgovornošću. One postaju opasne tek kada zaboravimo da je svijet izvan njih jednako važan kao i onaj unutar njih. U konačnici, radi se o postizanju ravnoteže – koristimo ih samo kako bismo unaprijedili svoje iskustvo, a ne kako bismo se odvojili od onoga što je bitno i što nas okružuje.

Izvor: Mreže Riječi