Često mi na razgovore dođu ljudi čije ponašanje govori da sebe ne vole, ali oni toga nisu svjesni.

Osoba koja sebe ne voli ne mora biti potištena, izvanjski ranjena, već često bude nasmijana, zabavna, komunikativna, skrivena iza svoje maske. Manjak ljubavi prema sebi rijetko se očituje jasno i jednostavno. Najčešće se skriva pod slojevima „normalnog ponašanja“.

Netko stalno ugađa drugima jer misli da vrijedi tek kad zadovolji tuđa očekivanja.

Netko drugi bježi u izolaciju, uvjeren da njegova prisutnost samo smeta.

Netko postaje perfekcionist, jer misli da će ga drugi voljeti tek kad bude savršen.

A netko uopće ne dopušta da ga itko voli, jer je duboko uvjeren da nije vrijedan ljubavi.

Manjak ljubavi prema sebi često se očituje u ponašanjima koja drugima izgledaju nelogično: odbijanje komplimenata, nemogućnost prihvaćanja pomoći, autodestruktivni obrasci ponašanja, grijesi (da sam sebi dokaže da nije vrijedan ljubavi) i slično. I što je najgore, toliko nas se naviklo na tu „ne-ljubav“ da je više i ne prepoznajemo kao problem.

Kao vjernici znamo (barem racionalno) da smo Božja djeca. Da smo voljeni. Da smo stvoreni s razlogom. Ali često to ne uspijeva sići iz glave u srce. I zato biramo krive putove da bismo zavoljeli sebe:

Uspjeh.

Estetiku.

Lajkove.

Potvrdu.

Sve osim onoga jedinog izvora iz kojeg prava ljubav prema sebi dolazi: iz svijesti da sam ljubljeno dijete Božje, ne zbog onoga što činim, nego zbog onoga što jesam.

Isus nije umro za tvoju verziju s filterom.

Umro je za tebe, stvarnog, sa svim tvojim padovima, proturječnostima, ranama.

Ljubav prema sebi ne znači uvjeravati se da si super. Ljubav prema sebi znači prihvatiti da si stvoren, otkupljen i pozvan.

Manjak ljubavi prema sebi nije tek emocionalni problem. To je duhovni zaborav na Boga koji je rekao: „U dlanove sam te svoje urezao.”

Vrijeme je da se sjetiš. I da počneš živjeti kao netko tko zna da je voljen. Potraži pomoć, otvori se, riskiraj.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Br. Jakov od Križa (@br.jakov)