Točno 18 godina poslije, i pola života kasnije, Antun Stipić, diplomirani veterinar, vraća se s 36 godina u glavni grad i ponovno postaje brucoš, od jeseni 2019. godine, no ovoga puta Katoličkog bogoslovnog fakulteta, kao svećenički kandidat svoje Požeške biskupije o čemu je i posvjedočio za Hrvatski katolički radio, a naglaske donosi Hrvatska katolička mreža.

Rekao sam sebi, u jednom trenutku, da ne mogu više. Dosta mi je. Znam samo da sam bio sam u sobi i zavapio sam: ‘Bože, ono, ja više ovako ne mogu!

„Studentski dani su stvarno najljepši dani i najljepša sjećanja ostaju”, rekao nam je i dao odgovor na pitanje: Kako prelomiti u sebi jednu takvu životnu prekretnicu, dati otkaz nakon osam godina veterinarske ambulante, napustiti dom, roditelje i vratiti se iznova u studentske klupe, no ne bilo kakve, već bogoslovske?

„Nije baš jednostavno ni odgovoriti na to pitanje u jednoj rečenici. Sad kad se vraćam na svoj život unatrag, nekako vidim da su ti poticaji, taj moj svećenički poziv, bili prisutni od ranog djetinjstva, premda puno puta nisam bio toga svjestan”, kaže i tumači to:

Znači, završio sam Veterinarski fakultet, zaposlio se u struci, napokon našao posao za stalno, jer i to je bilo teško, zato sam se selio iz mjesta u mjesto, i taman kad sam mislio da je sve sigurno, doživio sam jedno, reći ću, teško životno razdoblje.

Antun je doživio jedno veliko razočarenje, depresiju. Imao je djevojku i bili su u vezi, ozbiljnoj, koja je i trajala dosta godina. Planirali su se uzeti, oženiti, međutim sve je propalo i onda se otvorilo puno pitanja.

„Moram reći da sam bio momak 21. stoljeća za kojeg je bilo normalno da živi s curom izvan braka, ali me uvijek negdje u dubini doticalo razmišljanje kako sam zapravo u grijehu. Vjeru u Boga sam imao i neprestano sam se bojao kazne i smrti, pogotovo kada bi u ‘crnoj kronici’ nailazio na stradale i poginule.

Zagrebački bogoslovi s kardinalom Josipom Bozanićem na Malome Lošinju (Foto: Facebook)

Ne daj Bože da se meni nešto tako dogodi, stalno je tako strepio, a nakon prekida s djevojkom depresija je prouzročila jedno posebno teško stanje. Utjehu je nalazio po kafanama, za šankom, u drugim porocima i konačno sve mu je to prisjelo.

„Rekao sam sebi, u jednom trenutku, da ne mogu više. Dosta mi je. Znam samo da sam bio sam u sobi i zavapio sam: ‘Bože, ono, ja više ovako ne mogu! Stvarno, želim biti dobar, ne želim neke stvari više činiti i u meni se iznenada rodila želja za jednom iskrenom ispovijedi i to je bilo baš na Gospu od suza, 31. kolovoza, a mi u Požeškoj biskupiji imamo u Pleternici to veliko svetište.”

Misu sam prvi put u životu doživio na jedan skroz drugačiji i novi način, kao prvi put, kao da prethodnih 30 godina nisam išao na svetu misu

Otišao je tamo i prvi put stao u red za ispovijed ne birajući svećenika što je inače znao raditi. Od srca se ispovjedio i pokajao i „u biti od tog trenutka se događa jedna velika promjena u meni”.

Zagrebački bogoslovi na moru (Foto: Facebook)

„Misu sam prvi put u životu doživio na jedan skroz drugačiji i novi način, kao prvi put, kao da prethodnih 30 godina nisam išao na svetu misu. Odjednom se dogodilo i da sam jako puno počeo moliti krunicu. Moliš krunice i sam sebi se čudiš što sad to radiš. Ništa nikad prije nisam tako radio tako da sam i u tome vidio baš jedan Božji zahvat, onako direktan. Ja sam se baš zalijepio za sve to, samo proučavao živote svetaca i samo su me zanimale vjerske teme.”

Nije mi ni to bilo dosta, svjedoči Antun Stipić, diplomirani veterinar, a danas požeški bogoslov. Odlazio je na hodočašća. Ni to mu nije bilo dosta. „Stalno me nešto tjeralo da idem dalje”, poručuje, no ipak svoju misao zaokružuje sljedećim:

Bio sam u različitim zajednicama za koje nisam nikad prije čuo ali u njima sam nailazio na ljude istih razmišljanja i stjecao prijateljstva. Nadao sam se da ću možda upoznati žensku osobu koja će njegovati te katoličke vrijednosti, međutim, tu se rodilo ono pitanje:

„A što ako Bog hoće da ja budem svećenik?”

Uvijek sam se u odgovoru, kako toga tako svega drugog i u puno težim situacijama, vraćao na početke tog mog obraćanja; na onaj prekretnički nevjerojatni trenutak.

„Jer, stvarno, tu u onoj sobi sam bio ja i Gospodin i ne mogu nikako preko toga olako preći da sam si to samo umislio. Nešto se zbilo u toj euforiji početka mog obraćenja.”

Kasnije je odlazio u različite krajnosti, poput tipičnog oduševljenog obraćenika, ponovno je i upao u jednu krizu budući da, zapravo, više nije vidio smisao toga što radi na poslu pa se isto tako pitao:

Zašto se uopće meni moralo dogoditi obraćanje? Sad mi je još teže nego prije. Volio bih se vratiti na staro, a opet ne možeš, jer te nešto stalno tjera naprijed.

„Bio sam negdje na sredini, ‘ajmo reći, niti se odazivam pozivu niti tražim nekog možda za nekakav brak. Biti u sredini to je ono najgore što sam mogao osjetiti. Propadaš. Moliš, ideš na misu, trudiš se održavati taj nekakav odnos Bogom, a u biti nazaduješ. Sve više toneš i po tome vidiš da moraš nekakav korak napraviti naprijed”, svjedoči nam ovaj, vjerujemo, budući svećenik Požeške biskupije i nastavlja:

Antun Stipić u Dubrovniku (Foto: Facbook)

U tome traženju ‘kuda i kako’ i da izađem iz krize dosta su mi pomogli neki svećenici . Savjetovali su mi: Nikad nemoj donositi odluku kad je nekakva euforija, isto tako kad si u određenom teškom stanju. Mora za to biti normalno stanje, a to HKR-ov sugovornik nikako nije mogao doživjeti.

„Ali, evo, Bogu hvala to se dogodilo prošle godine nakon jednog duhovnog programa koji mi je puno pomogao”, istaknuo je Stipić, no i pojasnio o čemu je riječ s tim, takvim i sličnim vjerskim ponudama:

„Svi mi očekujemo da ćemo tamo odmah nešto dobiti, ali ono što sada znam o tome jest: Najvažnije čovjeku je da mora u tim prilikama imati nekakvu svoju jasnu nakanu i jasan odnos s Gospodinom, a onda mu takav program može biti od pomoći.” Antunu je puno pomoglo te se odvažio unatoč i novim poteškoćama.

Otkaz na poslu moraš dati s 35 godina, reći da ideš za svećenika nije jednostavno, ostavit roditelje kod kuće za koji si se brinuo i doprinosio u kući. Puno je tu i ljudskih obzira ‘što će tko reći’.

„Sve je to dosta utjecalo na njega i na odluku koju je dvije godine ‘odgađajući’ donosio.

O svojoj konačnoj definitivnoj odluci – ‘da’ svećeništvu’ – je našim slušateljima poručio:

„Mogu reći – ako se vratim unazad kad sam bio ‘kao išao’ u bogosloviju – koliko sam zapravo to teško podnosio i nakon dvije godine ja sam prošle jeseni stvarno u jednome miru donio odluku i, eto, stigao je taj trenutak o kojem su mi svećenici govorili: ‘Samo treba biti jednostavno strpljiv’”, istaknuo je za mrežne stranice HKM-a Antun Stipić, danas brucoš KBF-a u Zagrebu.

On je s kolegom bogoslovom Zagrebačke nadbiskupije – glazbenikom Višeslavom Foretićem rodom iz Dugog sela – koji je kao laik završio bogoslovne studije, posvjedočio HKR-u na temu ‘Mladi ljudi profesionalno i stručno formirani, no koji su se odlučili na svećenički poziv’ gostujući u emisiji ‘Budimo mladi’. Čitav razgovor poslušajte u niže priloženoj snimci njihovog gostovanja: