Budi dio naše mreže

MISIJSKA AVANTURA U BOLIVIJI „Hrvatska se glazba ori iz našeg kombija dok prolazimo kroz polja šećerne trske“

Varaždinka Marta Klemenčić dvadesetsedmogodišnja je magistra pedagogije i filozofije. Kroz život se bavila raznima aktivnostima - od šaha pa sve do glume i plesa. Trenutno se nalazi u kapucinskoj misiji u selu Minero u Boliviji koje je od najvećega bolivijskoga grada Santa Cruza udaljeno 80 kilometara. Za Hrvatsku katoličku mrežu progovorila je odlasku i životu u misiji te o izazovima bolivijskog naroda.

/ Hana Kilijan

Deset je godina bila članica Franjevačke mladeži, a dvije je godine obnašala i funkciju blagajnice u nacionalnom vijeću Frame. Danas, kao članica Franjevačkog svjetovnog reda, Marta nastoji po uzoru na svetoga Franju Asiškog živjeti Evanđelje u svijetu. Bog joj je, kako kaže, od djetinjstva u srce usadio želju za odlaskom u misije.

„Moji roditelji kažu da sam oduvijek bila skitnica. Tijekom školovanja sam aktivno volontirala i uživala u tome. Mogu reći da je odlazak u misiju neka vrsta zajedničkog nazivnika za moj avanturistički duh i ljubav prema volontiranju. Afinitet prema misijama javio se već u sedmom razredu osnovne škole. Slušala sam o misijama u Africi i uvijek sam govorila kako ću i ja jednog dana otići negdje. Čekala sam i nadala se da će se ta opcija otvoriti u mom životu – i tako je i bilo“, rekla je Marta.

Dok je bila aktivna u nacionalnom vijeću Frame, upoznala je kapucina fra Ivicu Vrbića. Drugu godinu njezina mandata, fra Ivica je bio premješten u Boliviju gdje je i danas na službi. Redovito je pratila njegove objave na društveni mrežama, a preko prijateljice je saznala da su u misiji potrebni volonteri.

„Odlučila sam mu se javiti. Fra Ivica i ja smo razgovarali i dogovorili se da dolazim u Boliviju nakon što položim stručni ispit. Dogovor je prošao bez nekih dugih razgovora i premišljanja. Nisam znala što me očekuje jer smo Matea Gazilj, volonterka iz Đakova, i ja prve volonterke ovdje. S nama je i volonterka Eliana iz Santa Cruza koja nam je u početku bila od velike pomoći oko jezika i privikavanja na kulturu“, pojasnila je Marta.

Volonterke Matea Gazilj i Marta Klemenčić s fra Ivicom Vrbićem / Foto: Facebook

Dan u misiji prepun je raznih obaveza. Volonterke koje su trenutno u misiji žive u kući koja je udaljena dvije minute hoda od kapucinskog samostana.

„U 7.30 sati imamo jutarnju molitvu časoslova nakon koje slijedi doručak i priprema za dan koji je pred nama. U 9 sati počinje radno jutro. Tijekom jutra najčešće slažemo pakete s namirnicama za najsiromašnije, sortiramo donirane lijekove, čistimo skladišta s donacijama i materijalima“, naglasila je naša sugovornica.

Odlazak u misiju je neka vrsta zajedničkog nazivnika za moj avanturistički duh i ljubav prema volontiranju.

Između 12 i 12.30 sati slijedi ručak i kratki odmor, a oko 14 sati odlaze u selo Bario Guarani gdje pomažu u podučavanju dvadesetak najsiromašnije djece s toga područja, provode tzv. „apoyo escolar“.

„Do tamo idemo moto-taxijem kojeg platimo manje od dvije kune. Koncept moto-taxija u početku mi je bio vrlo stran i bojala sam se nepoznatih ljudi. No, ubrzo sam se navikla i tako je moto-taxi postao naš klasičan način prijevoza. Sada plaćam da sjednem na motor iza nekog nepoznatog čovjeka“, rekla je Marta kroz smijeh.

U selu Bario Guaraniu s djecom pišu zadaću, provode razne programe i radionice, igraju se s njima te ih podučavaju.

„Kada smo prije provedbe edukativnog programa išli provesti inicijalni ispit, zaključili smo da mnoga djeca u višim razredima osnovne škole ne znaju naziv države u kojoj žive te imaju velike poteškoće s čitanjem i tablicom množenja“ naglasila je Marta te nadodala: „To je istovremeno bilo vrlo razočaravajuće, ali i poticajno jer smo uvidjele da postoje brojna područja na kojima možemo raditi“.

Volonterke Marta Klemenčić i Matea Gazilj / Foto: Facebook

U Boliviji se prva faza školovanja, što kod nas podrazumijeva osnovnoškolsko obrazovanje, dijeli na „Primariju“ i „Sekundariju“. Nerijetko djeca nakon „Primarije“ ne pohađaju „Sekundariju“ jer ista ne postoji u blizini njihove kuće, a roditelji nemaju novaca za plaćanje prijevoza.

„Često na puteljcima prema selima na jednom motoru možete naići na nekoliko djece školske dobi koja jedna drugu prevoze do škole. To naravno nije sigurno. Upravo iz toga razloga, u začecima je i jedna projektna ideja”, naglašava Marta te nadodaje: „U sklopu pripreme projekta, provodili smo anketu po selima. Prema anketi, u bogatija kućanstva spadaju oni koji ne žive u kućama izgrađenim od trske i blata, oni koji kao obitelj žive samostalno pod jednim krovom te oni koji imaju više od jedne prostorije u kući“.

Slušala sam o misijama u Africi i uvijek sam govorila kako ću i ja jednog dana otići negdje.

Iz Bario Guarania u Minero vraćaju se oko 16.45 sati, a već oko 17 sati odlaze u neko od obližnjih sela gdje se prije mise igraju s djecom, ali i provode razne edukativne projekte. „Zadnji projekt je bio vezan uz osobnu higijenu u sklopu kojega smo učili djecu kako prati zube. Svako je dijete na poklon dobilo četkicu i pastu“, objasnila je Marta.

Kad je stigla u Minero, Marta je doživjela kulturološki šok.

Volonterka Marta Klemenčić / Foto: Facebook

„Ovdje je sasvim uobičajeno vidjeti peteročlanu obitelj na jednom motoru. Redovito se kasni na događanja što mi je u početku bilo neobično. Hrana je ukusna, ali i drugačija od naše. Ovdje je, primjerice, kao prilog uobičajeno u rižu dodati krumpir i jaja. Ljudi uglavnom žive od danas do sutra te loše raspolažu novcem. Ako im netko daruje novu odjeću, nose je svakodnevno dok ne postane potpuno neupotrebljiva. Naravno, postoje i iznimke, no ovo izdvajam kao nešto što mi se čini kao neka općenita slika koju sam stekla“, istaknula je naša sugovornica.

Marta se prisjeća i prvog odlaska u selo Manchego u pratnji fra Ivice. Ona i volonterka Matea tada su bile tek nekoliko dana u Boliviji.

„Tamo nas je dočekalo dvadesetak djece u prljavoj odjeći. Mnoga su djeca imala i otvorene rane na licu jer nakon kontakta s bolesnom mačkom nisu oprali ruke. Pomislila sam kako im u selu sigurno manjka vode, ali to nažalost nije bio slučaj. Ni roditelji ni djeca nemaju kulturu održavanja higijene pa nerijetko obolijevaju od različitih bolesti upravo iz higijenskih razloga“, rekla je Marta.

Nekvalitetna prehrana također je jedan od uzroka bolesti. Uvjeti života u kojima djeca odrastaju daleko su od europskih standarda na koje smo navikli. Kaže kako često moli strelovite molitve za ljude koje susreće i situacije u kojima se nalazi.

„Ovdje gotovo svo stanovništvo ima tamnu kosu i oči, a ako se kod nekog djeteta primijeti svjetlija kosa to može biti, a i često je, znak anemije. Mi u volonterskoj kući imamo dovoljno hrane, dobru medicinsku skrb i sve što nam je potrebno za život. Teško je svakodnevno gledati gore navedene situacije. Mislim da je to zapravo nešto na što se ni ne možeš naviknut, ali nekako naučiš da je to dio života ovdje“, zaključila je Marta.

Koncept moto-taxija u početku mi je bio vrlo stran i bojala sam se nepoznatih ljudi. Sada plaćam da sjednem na motor iza nekog nepoznatog čovjeka.

Iako je u misiji tek četiri mjeseca, Marta već sada primjećuje brojne promjene u svome pogledu na život. Ipak, vjeruje kako će tek po povratku u rodni Varaždin moći sabrati sve dojmove.

Misija Minero / Foto: Facebook

„Mislim da je nemoguće doživjeti toliko toga novog, a da to na tebe ne ostavi nikakav utjecaj. Ovo je nova sredina za mene i naučila samo mnogo toga o samoj sebi. Naučila sam, a da toga prije uopće nisam bila svjesna, što mi je zaista važno u životu. Također, spoznala sam i da su mi neke stvari koje sam smatrala važnim nebitne. Mislim da ću promjene najbolje uočiti kada se vratim u svoju staru sredinu u Varaždin. Ništa nam toliko ne otkriva mjeru u kojoj smo se promijenili koliko povratak u „istu“ sredinu nakon dugo vremena“, poručila je Marta.

Duhovnu okrjepu Marta pronalazi u molitvi časoslova te svakodnevnom odlasku na misu. Prije odlaska u Boliviju, od prijateljice je na poklon dobila knjigu s kratkim tekstovima za svaki dan u godini popraćenim mislima iz Biblije.

„Ta knjiga prati moj boravak u misiji. Također, svako jutro i večer molimo časoslov na španjolskom jeziku. Odlazimo i na misu svaki dan. Mise u Boliviji izgledaju drugačije, a posebno one kroz tjedan kada odlazimo u sela. Kako očevi rade u polju, a majke su u kući, najnormalnije je da na misu dođe tridesetak djece i samo nekoliko odraslih. Mise ponekad budu na otvorenom, a ponekad u prostorijama koje selo koristi i kao školu. Često nam se na misama pridruže i psi lutalice kao i brojni komarci“, rekla je Marta.

Misija Minero / Foto: Facebook

U Hrvatsku će se vratiti tek u ožujku 2020. i pred Martom su još brojne avanture. Priznaje kako joj nedostaje domovina, ali kako nimalo ne žali što je otišla u Minero.

„Naravno da mi nedostaje taj osjećaj „biti doma“. Nedostaju mi i ljudi koje poznajem, naš jezik i kultura. No, svjesno sam donijela odluku prije odlaska da ovu godinu želim provesti tu i darovati svoje vrijeme. Pretpostavljala sam da će mi nedostajati moji bližnji i neki naši običaji, ali nimalo ne žalim što sam otišla. Osim toga, fra Ivica i Matea su oboje divni i čvrsti karakteri. Na neki način imamo svoju malu hrvatsku enklavu u Boliviji. Poseban je osjećaj čuti kako se hrvatska glazba ori iz našeg kombija dok prolazimo kroz polja šećerne trske. Također, već smo nekoliko puta imali susret s lokalnim Hrvatima u Santa Cruzu tako da sam i na taj način povezana s Hrvatskom“, zaključila je Marta.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja