Odgovore na pitanja o empatiji potražit ćemo uz pomoć Nikoline Essert, psihologinje i psihoterapeutkinje realitetne terapije. O tome koliko je važna vještina ‘sposobnost ulaženja u tuđe cipele’ i zašto je to važno psihologinja  Essert je rekla:

‘To je izuzetno važna osobina. Jako je važno moći ući u cipele drugih, da se tako izrazim, radi bolje prilagodbe u društvu, boljeg školskog uspjeha, radi boljeg prosocijalnog ponašanja i općenito boljeg usklađivanja s ljudima. Sposobnošću ulaženja u cipele drugih, mada ima jako puno definicija empatije, mi zapravo stvaramo potencijal u sebi da se što bolje uskladimo s drugim ljudima. Da bismo preživjeli, imali dobro odnose i bili zadovoljni u životu itekako je važno da osjetimo kako je drugima.’

Nikolina Essert, psihologinja i psihoterapeutkinja realitetne terapije

Kako bismo nastavili razmišljanje o empatiji potrebno je čuti što o njoj misle djeca. Na pitanja što je empatija, jesu li oni empatični i kako to pokazuju  odgovorili su učenici osnovne škole Eugena Kvaternika iz Velike Gorice:

‘Empatija je osjećaj čovjeka za razumijevanje osobe koja je pored njega u slučaju kad je ta osoba tužna ili sretna. Empatija je kada primjetim osjećaje i potrebe drugih oko mene, kada je netko suosjećajan prema nekome i voli kada je netko i prema njemu suosjećajan. Empatija je kad imamo osjećaj za osjećaje drugih ljudi, kad osjećamo što i drugi ljudi osjećaju. Empatična sam i pokazujem to tako što mogu utješiti onoga tko je tužan i što se mogu radovati s njim kada je radostan. I ja sam empatičan jer imam osjećaje prema drugima. Ja sam empatična i pokazujem to, na primjer, kad je netko loše volje ili je tužan pokušavam ga razvedriti, razveseliti i nasmijati. Ja sam empatičan samo prema osobama koje su mi jako bliske. Mislim da sam empatičan zato što emocije drugih ljudi, pogotovo onih do kojih mi je stalo, lako utječu na moje emocije. Mislim da sam empatična jer ne volim vidjeti kad se netko drugi osjeća loše.’

Psihologinja Essert naglasila je da su djeca izvrsno definirala empatiju.

‘Drago mi je čuti da djeca u školskoj dobi, to su učenici šestog, sedmog i osmog razreda, ovako izvrsno razmišljaju o empatiji. Vidi se da se s njima radilo, da se djeci objasnilo da je itekako važno razvijati empatiju jer će lakše rješavati sukobe, manje će se ljutiti, lakše će druge ljude tražiti za pomoć. Djeca osjećaju da je jako važno kako se drugi osjećaju i kako zapravo mi, uz njih, pokazujemo da druge prihvaćamo. Netko je s ovom djecom odradio odličan posao.’

Jedan je dječak u razgovoru rekao da je empatičan samo prema osobama koje su mu jako bliske, što je psihologinja Essert pojasnila kao normalnost.

‘U toj je dobi normalno da smo uglavnom u razvoju empatije više empatični prema onima koji su nam bliži, a onda širimo razvoj empatije i na širi društveni kontekst. Rekla bih da je dječak u skladu sa svojom razvojnom fazom empatije. Jako je teško definirati empatiju. Mogli bismo reći, kad se osobi u nekoj situaciji događa nešto loše ili se dogodio neki događaj koji je grozan, empatija je kada osjetimo kako je toj osobi u tim okolnostima, kada osjetimo da joj je teško, da joj ima pravo biti teško, i na neki joj način pružimo potporu u tome da proradi svoje osjećaje u tim zahtjevnim okolnostima.’

U nastavku je psihologinja Essert pojasnila kako nije teško osjećati empatiju prema ljudima koje vidimo preko ekrana i kojima se događaju teške stvari i teške situacije, a daleko su od nas.

‘Nisam uspjela naći istraživanja na tu temu, ali zapravo ljudi su kreirani tako da osjećaju tuđu patnju. Tako da je moguće da mi, kad gledamo tuđu patnju na ekranu, možda nismo niti povezani s tim ljudima i ne znamo tko su, ali osjećamo da kad se nekom čovjeku događa nešto loše mi jednostavno želimo doprinijeti tome da mu pružimo podršku. Rekla bih da neki crtići za djecu i neki filmovi mogu biti dobar uvijet za razvijanje empatije kod djece. Jedan od dječaka u razgovoru je rekao da misli da je empatičan jer emocije drugih ljudi, pogotovo onih do kojih mu je stalo, lako utječu na njegove emocije. I to je točno jer kad je moja sestra tužna, kad je tužan moj muž ili moja djeca, ja to osjećam jer sam povezana s njima preko svojih uloga. Mene bez njih ne bi bilo. Ja bez njih ne bih postojala, ne bih bila supruga, niti majka, niti sestra da nema tih ljudi, a moj način da im se približim i da vježbam tu svoju ulogu upravo jest da suosjećam s njima. To je jedan način kako se mi zapravo usklađujemo s ljudima da bismo preživjeli.’

Jedan je dječak u razgovoru rekao da ne voli vidjeti kad se netko drugi osjeća loše. Zanimalo nas je spada li u empatiju i to kada možemo biti radosni zato što je netko drugi radostan. Psihologinja Essert je pojasnila jesmo li više empatični prema onima koji su žalosni nego prema onima koji su radosni i zašto je to tako.

‘Zato jer kad smo radosni odajemo dojam da nam ne treba nikakva pomoć. Super je što smo radosni i ne treba nam neka intervencija i podrška. A kad smo tužni, stvari ne idu onako kako želimo, i onda jednostavno imamo potrebu pomoći prijatelju u nevolji. Slažem se s vama da bi možda napredni stupanj razvoja empatije bio da se veselimo zajedno, da se radujemo kad se i drugi raduju. Ja sam sretna kad je moja prijateljica ostvarila nešto što joj je bilo bitno ili moja djeca ili muž. Radosna sam, ali možda to manje pokazujem, manje manifestnim ponašanjem. Pokažem da sam radosna, ponašam se ‘da to je super’ i to je to. A kad je netko tužan, kad je nešto teško, onda imamo potrebu biti možda više involvirani u stanje osobe, da mu pomognemo da izađe iz tog svog stanja nezadovoljstva.’

Psihologinja Essert naglasila je da je empatija vještina koja se uči i pojasnila je gdje je sve možemo učiti.

‘Empatija ima svoju genetsku opravdanost i mi se svi rađamo s potencijalom za empatiju, međutim nju treba razvijati. Razvija se, očekivano, već u obiteljskom domu. Neka su istraživanja pokazala da djeca s godinu dana već pokazuju samoinicijativno empatiju. Zapravo već u rodilištu pokazuju empatiju, jer kad jedno dijete plače onda cijela soba plače. Ali sve što mi imamo u svom genetskom zapisu treba razvijati, pa tako i empatiziranje. Roditelji tu imaju jako veliku ulogu. Prvi korak je naučiti djecu da imenuju svoje osjećaje, da kažu jasno ‘tužan sam’, ‘nije mi dobro’ kad se osjećaju tužno. Na taj način dijete već od malena uči da je u redu reći osjećaje. To je ta sebična faza upoznavanja svojih osjećaja i nekakva predfaza, ja bih to tako rekla, razvoja empatije za druge. A onda uz priče, gledanje filmova, objašnjavanje tuđih situacija, pokazujemo koliko nam je važno i koliko nam je stalo do toga kako se mi uz druge ljude ponašamo, a to je upravo to empatiziranje, odnosno empatično ponašanje.’

Mi se već rađamo empatični, dakle kad jedno dijete zaplače počinju oko njega svi plakati, a isto tako se događa i kad se jedno dijete počne smijati da često i druga djeca prihvaćaju taj smijeh. Zanimalo nas je ostaju li djeca empatična kako rastu, na primjer kad se netko od predškolaca udari i plaće ili je žalostan, žele li ga ostali utješiti  ili to ovisi o tome kako smo ih odgajali?

‘Ovisi o tome koliko su djeca bliska s djetetom koje plače. Oni koji su s njim bliski oni će odmah za prijatelja učiniti sve. Oni koji mu nisu bliski isto će osjetiti njegovu tugu. Radila sam u dječjem vrtiću deset godina i vidjela sam da su djeca izrazito zainteresirana za to da sve bude u redu, da su jedni drugima podrška. Nekad se dogodi da netko u predškolskoj dobi, ako su međusobno posvađani, kaže ‘baš me briga za njega, baš me briga što ga boli’, ali očito je da to dijete želi sebi olakšati jer je imalo neki sukob sa svojim vršnjakom. Ljudi su bazično jako empatični i stalo im je do drugih ljudi.’

Učenici osnovne škole Eugena Kvaternika iz Velike Gorice podijelili su razmišljanja o tome primjećuju li tugu i primjećuju li kako se osjećaju članovi njihovih obitelji:

‘Primjećujem kako se osjećaju članovi moje obitelji po njihovim gestama, po nekim riječima, po njihovom govoru tijela. Spreman sam ih utješiti kada su žalosni tako što ih zagrlim ili potapšam po ramenu. Naravno da ih utješim kad su tužni, a kad su veseli onda se i ja radujem s njima. Ponekad primjećujem da se moji najbliži ne osjećaju baš dobro. Kada vidim da se neki član moje obitelji ne osjeća baš najbolje pokušavam saznati što nije u redu, pokušavam mu pomoći ako mogu, a ako ne mogu pomoći samo ga malo razveselim. Primjećujem kada je netko iz razreda žalostan, onda mu idem pomoći ili ga pitam što je bilo i pokušam ga  utješiti, usrećiti i razveseliti. Primjećujem  kad su moje kolege radosni. Primjećujem kad su moje kolege iz razreda tužni i, ako su mi prijatelji, onda ih utješim, a ako mi nisu prijatelji onda moja reakcija ovisi o tome koliko su tužni. Moja empatija ovisi o tome tko je tužan i koliko je tužan. Primjećujem kad u razredu netko nije sretan i nešto ga muči, ali tada nisam baš jako spreman pomoći zato što mi je neugodno.’

Psihologinja Essert zaključila je kako su ovo dobra empatična djeca.

‘Neki su više prosocijalni, neki manje, ali empatiziraju. To što su izjavili da nekad pomognu onome koji je tužan, a nekad ne pomognu, to je ono što sam pojasnila da kad mi je netko blizak, onda sam tu da pomognem prijatelju. Ne pokazujemo empatiju samo prema bližnjima, ali smo bližnjima i onima koji su nam bliži spremni uskočiti i utješiti ih. Djeca su izjavila da empatiziraju, a sad je druga stvar koliko se mi prosocijalno ponašamo prema drugima i koliko im dajemo podršku. Neki osjećaju i vide da je netko tužan ili radostan, svejedno u kojem smjeru idemo, ali neće ništa poduzeti jer misli ‘sigurno ima netko koji mu je bliži, koji će ga bolje razumjeti’.’

Jedan dječak je rekao da primijeti kad je netko tužan, ali mu je neugodno u tom slučaju pružiti pomoć. Psihologinja Essert objasnila je sramimo li se mi primijetiti osjećaje drugih i pokazati svoje osjećaje.

‘Mislim da je to isto razvojno. To je ono kad nas uče ‘pa ne trebaš previše talasati, ne guraj nos, brini svoju brigu’. Neki su spremni više pokazati svoje unutarnje emocionalno stanje, neki manje i to se razlikuje od osobe do osobe, ovisno o tome kakvo su iskustvo imali. Ako su doma i u vrtiću bili poticani da kažu kako se osjećaju, oni će biti spremni to pokazati, za razliku od onih kojima se govorilo ‘nemoj plakati, dečki ne plaču’, oni će biti manje spremni to pokazati. To ne govori ništa o empatičnosti nekog čovjeka. To samo govori o načinu kako pokazuje na van svoju empatiju.’

Psihologinja Essert pojasnila je da empatija, osim o dobi, ovisi i o situacijskim okolnostima.

‘Empatija ovisi o tome kako smo mi doma to učili, kako su u školi postavljena pravila, koje informacije nam odrasli govore, što nam je nekad prošlo a nekad nije. Ako smo bili prema nekom grubi, onda se o tome razgovara na način da se objasni da to nije u redu jer se ta osoba zbog naše grubosti osjeća loše. Empatija ovisi i o tome kakva imamo iskustva kada je nama bilo teško, je li tada netko s nama podijelio našu tugu, ili kad smo bili radosni, je li se netko s nama nasmijao. Rekla bih da empatija ovisi o vlastitom iskustvu, o odnosima, odnosno obitelji gdje odrastamo i nekim drugim ustanovama gdje smo imali priliku iskusiti takve odnose.’

Empatija ovisi o razvoju socijalnih vještina.

‘Istraživanja pokazuju da se osobe koje su empatičnije manje ljute i brže se uspiju uravnotežiti. To znači da ta ljutnja nije toliko jaka, ne traje im tako dugo i imaju bolje komunikacijske vještine jer se uspiju uživjeti u to kako je drugoj osobi. Ne idu samo iz svoje egocentrične pozicije nego uspiju razumjeti osobu, nešto što je napravila ili što joj se događa, mogu se staviti u njezine cipele, mogu smanjiti ljutnju i puno bolje onda komuniciraju i imaju potencijal za prosocijalna ponašanja.’

Odnos u obitelji jako je važan za razvoj empatije kod djece. O tome kakav bi trebao biti odnos u obitelji da bismo imali empatično društvo psihologinja Essert je pojasnila:

‘Mi moramo pokazivati da suosjećamo s drugima. To je izrazito važno zbog toga jer u neku ruku pokazuje da mi ne možemo preživjeti bez drugih i da su nam drugi potrebni. Ne možemo sami. Jedno vrijeme možemo, ali zapravo su nam potrebni drugi ljudi. Ima još jedna stvar koja je jako važna. Istraživanja pokazuju da ljudi koji su empatičniji, empatiziraju, koji su spremni povezivati se na taj način s drugim ljudima, više ispuštaju hormon oksitocin, a to je hormon ljubavi. Dakle, čini mi se da smo već kao vrsta tako programirani da kada empatiziramo, zapravo mi volimo, i to je nekako dosta povezano na svim nivoima ponašanja, kognitivnom, emocionalnom, fiziološkom i ponašajnom. Kad nekoga voliš, kad se osjetiš tako dobro, onda želiš sve napraviti da ljudima oko tebe bude dobro.

Odgovor na pitanje jesu li empatična djeca uspješnija i zadovoljnija u školi ovisi 0 tome kako je postavljeno istraživanje. Mislim da jesu zato što se puno bolje prilagođavaju na novu okolinu, puno bolje komuniciraju i puno bolje istražuju ono što im je potrebno. Postoje istraživanja koja pokazuju da su dečki uspješniji u matematici, a djevojčice koje su empatičnije imaju lošije rezultate u matematici, tako da tu ima dosta varijabla koje utječu na to. Ali kad gledamo generalno, mislim, što je i logično, ako si empatičniji spreman si više komunicirati, manje se ljutiti i više se zauzeti za sebe, više se povezati s drugima i nekako iskomunicirati to na djelotvorniji način.

Roditelji mogu razvijati empatiju kod djece. Roditelji  trebaju biti primjer djeci jer djeca ne uče po onome što im govorimo, nego po onome kako nas gledaju da se ponašamo. Što su roditelji spremniji više izvještavati o svojim emocionalnim stanjima, odnosno svojim percepcijama kako gledaju na stvari i kako rješavaju svoje probleme, to će djeca biti spremija uživjeti se u tuđe osjećaje i poštivati da se netko osjeća drugačije od njih. Oni su imali doma to iskustvo da je mama nekad bila tužna i da je tata nekad bio tužan. Roditelji su izuzetno važni za stvaranje uvjeta u kojima će dijete odrasti. To je njihova obveza jer su se odlučili na tu ulogu. Roditelji bi trebali razgovarati s djecom o osjećajima od najranije dobi.  ‘Vidim da si vesela. Vidim da si veseo, veseliš se što ćeš ići na taj rođendan. Tako se i ja veselim kad idem kod svoje prijateljice na rođendan’. Mi na ovaj način dajemo djeci informacije o sebi i djeci se onda lakše s nama usklađivati. Ako mi ne dijelimo kako smo, što se kod nas događa, stvaramo si uvjete da se osamljujemo, a to onda boli. Dobro je imenovati osjećaje kad vidimo da se nešto događa, dobro je nekad pitati ako dijete ne želi reći što ga muči: ‘Vidim da si tužna, tužan. Je li se nešto dogodilo u školi? Želiš li o tome pričati? Znam, i ja sam nekad bila tužna u školi’.  Ako vidite da se dijete prestalo družiti s nekom prijateljicom i da se skriva dobro je pitati; ‘Je li se nešto dogodilo, ima li nekih problema, teškoća?’ Dobro je razgovarati s djecom, ne prelaziti u propitkivanje, nego vidjeti dokle su spremni ići u komunikaciji i ostaviti uvijek otvoreno: ‘Tu sam za tebe, možemo pričati, stojim ti na raspolaganju’. Kroz igru se može uživljavati u emocionalna stanja drugih. Postoji jedna simbolička igra koja se zove ‘Kao da…’ To je igra u kojoj se djeca igraju ‘kao da sam ja ovo, a ti si ono’. Tu djeca proživljavaju neke moguće situacije, na primjer odlazak kod zubara ‘bojim se, bojim se, nemoj mi sada, ovo me boli, ono me boli’, tu djeca odigravaju situacije u kojima bi mogla proživljavati neke osjećaje. Djeca to samoinicijativno rade. To je nešto što u vrtiću stalno odrađuju i odigravaju različite uloge. Roditelji se također mogu uključiti u takve igre. Na primjer, kad nas dijete pozove na ručak koji je skuhalo možemo reći: ‘Tako sam vesela kad me pozoveš da zajedno pojedemo ovo što si skuhala’. Ili kad roditelji kažu dječaku: ‘Drago mi je da si me pozvao da vidim što si sagradio. Ti si veliki građevinar.’ Jako je važno da se mi uključujemo u njihove igre onoliko koliko to i nama odgovara. Ima roditelja koji radije od igre biraju čitanje neke priče. Moja djeca su uživala u priči ‘Juha od bundeve’, kada zajedno troje njih kuhaju, pa se jedan naljuti, pa ode, pa ga nema, pa onda njih dvoje traže tog trećeg. Toliko su pričali o tome i prerađivali  tu priču. Uglavnom, važno je da roditelj razumije da će dijete teško bez njega razviti neki potencijal. Jako je važno da je roditelj prisutan.’

Psihologinja Essert pojasnila je treba li pohvaliti empatično ponašanje:

‘Kad mi kažemo ‘bravo, bravo’, od toga ništa jer to je izvanjska kontrola. To je isto kao i da ste kaznili, nema nikakvog efekta. Međutim, ako vi kažete djetetu: ‘Drago mi je da si pomogao svojem prijatelju koji si nije mogao zavezati tenisicu’. Ili recimo kad vi kažete djetetu: ‘Kako si se osjećao kad si pomagao prijatelju?’, a on kaže: ‘Super!’, a vi onda dodate ‘Evo vidiš, kada osjetiš da je prijatelju teško, kada pomogneš, onda se i bolje povezuješ’. Izuzetno je važno vratiti povratnu informaciju na ponašanje koje je dijete odradilo. Ne samo reći ‘bravo’ jer to ništa ne govori. To zapravo uči dijete da radi za ‘bravo’, a ne za to da se povezuje s drugom djecom.

Ne možemo baš biti nerealni i očekivati da ćemo u svakoj situaciji vidjeti suosjećanje kod djece. Ali to je isto informacija djeci da je i to u redu da te možda nekad netko nije primijetio, ali to nije radi toga jer te ne voli ili mrzi, nego je to radi toga jer mu je jednostavno nekad takav dan. Nekad nam se jednostavno dogodi da nam neke stvari prođu ispod radara. Zato je važno djeci od malena govoriti: ‘Uvijek sam tu za tebe, kada me nešto trebaš tu sam!”

Učenici osnovne škole Eugena Kvaternika iz Velike Gorice podijelili su razmišljanja o tome raduju li se radosti svojih prijatelja i kako su se osjećali kad su nekog tužnog razveselili:

‘Radujem se uspjesima svojih prijatelja. Kad se vesele ja ih zagrlim, skačem s njima i radujem se. Sretan sam jer su nešto dobro postigli. Sjećam se kada je mene netko utješio kad sam bila tužna, a to je bila moja mama, a i ja sam utješila svoju prijateljicu iz razreda koja je bila tužna i htjela bih to ponoviti jer sam bila sretna. Sjećam se kad sam utješio moje prijatelje i članove obitelji i osjećao sam se tada sretno. Kada me netko utješio, osjećala sam se jako sigurnom i samouvjerenom. Sjećam se kad sam ja bila tužna da su me utješili moji prijatelji i moja profesorica i sjećam se da kad su moje prijateljice bile tužne i kad je moja profesorica bila tužna da sam ih ja utješila.’

Iz primjera ove djece učenika osnovne škole Eugena Kvaternika iz Velike Gorice možemo zaključiti da su tinejdžeri empatični i da se znaju radovati radosti drugih.  Psihologinja Essert pojasnila je u kojoj dobi nastaju problemi s empatijom i jesu li oni malo stariji, srednjoškolci, manje empatični?

‘Ne, oni jesu empatični samo to ne pokazuju jer je u njihovoj dobi jako važno da pokažeš da si moćan. To im ide u prvi plan.  Zapravo tinejdžeri se bore za mir u svijetu, za jednakost, oni imaju to u sebi zauvijek. Samo se to tako čini kao da ih odjedanput boli briga za sve. U tome najviše pate roditelji. Bešćutnost adolescenata traje samo određeni period i to je jedna razvojna faza koja će proći. Nemojte kritizirati, nemojte propovijedati, nemojte govoriti ‘kako ti to misliš’, ‘sjedni i slušaj’. Adolescencija je vrijeme kad roditelj šuti, ali bitno je da je tu, da je pokraj djeteta. Jer tada adolescentu od fiziologije razvoja mozga i svih tih hormonalnih promjena sve ide drukčije, mora se od nas odlijepiti, mora otići u novi život, mora testirati slobodu, preživljavanje. Tad je bitno samo da je roditelje tu, pokraj, i da sluša sve to i da ništa ne kritizira i to je faza koja mora biti. Moraju se na nas naljutiti, moraju nam lupiti vratima. To ne znači da ćemo se mi s time slagati, ali oni će to jednostavno morati odraditi da nam pokažu da su svoji ljudi i da mogu bez nas.’

O tome može li se empatija razviti kasnije u životu, npr. ako imamo osobu koja je neempatična može li ona postati empatična, psihooginja Essert je zaključila:

‘Ne znam odgovor na to pitanje. Ja sam uvijek optimisti i mislim da se uvijek taj potencijal može razviti, ali u odrasloj dobi pitanje je ima li za mene smisla da sad postanem empatičan. Jer u odrasloj dobi ja dobivam dosta potvrda da sam uspio i bez toga da sam brinuo o drugima. Ljudi se na razne stvari odlučuju, pa tako i na to da ne žele osjećati uz druge. To ima svoju cijenu i to boli, ali jednostavno neki ljudi se na to odluče koliko god boljelo, bez obzira koja je cijena takvog ponašanja.

Bilo bi nam bolje kad bismo imali više empatije, kad bismo shvatili da je povezivanje, voljenje i dijeljenje sebe za druge puno isplativije na dugoročne staze nego da gledamo samo na sebe. Volite se, nemojte čekati da vas drugi vole, vi napravite taj prvi korak u voljenju, jer jedino kroz dijeljenje ljubavi osjećamo ono pravo zadovoljstvo. Ono što si besplatno primio besplatno daj dalje jer to je upravo taj potencijal za voljenje.’

Autor: Snježana Kirinić Grubić, novinarka Hrvatskog katoličkog radija – Hrvatska katolička mreža (snjezana.kirinic.grubic@hkm.hr)