Rajmund Kupareo rođen 1914. u Vrboskoj na Hvaru. Bio je izrazito religijski pjesnik, kršćanski mislilac i estetičar. Nakon Drugoga svjetskoga rata niz godina živio je u Čileu gdje je bio sveučilišni profesor te je dobio naslov čileanskoga akademika. Kupareove zbirke nastajale su i objavljene u tuđini. Pjevao je o različitim religioznim temama, o prirodi i zavičajno-domoljubnim temama. Njegova lirika je snažno obilježena kršćanskom duhovnošću, ali je ukorijenjena u konkretan život koji se produhovljuje i posvećuje. U hrvatskoj poeziji kršćanskoga nadahnuća 20. stoljeća Rajmund Kupareo tvori autentičan i samosvojni glas. Preminuo je 1996. u Zagrebu.

‘Veliki Angelus’

Još nije zamro prvi pozdrav anđeoskih usta…

Ko očarana – sluša zemlja tu pobožnu pjesmu staru,

Od svih stariju.

Ne znaš, da li su ustrajnija zvona koja zvone

Ili usta koja mole

Zdravomariju.

Sve je na zemlji po zvuku zvona tog odmjereno:

Na njegov se glas umorno polje budi

I lađe trče da u pjeni operu lice;

Na njegov se glas u podne krijepe sunce i ljudi,

A uveče zaspu djeca, šume i ptice.

Čini ti se tako, dok čitavom zemljom jedna pjesma ječi,

da su svi zvonici u jedan uzidani,

I sva zvona u jedno salivena,

I svi konopi u jedan povezani,

A Gabrijel Božji da poteže konop

I s neba pjeva divnu ariju,

Dok zemlja, more i ljudi pobožno mole

Zdravomariju.

‘Balada o Gospinim pčelama’