Poznata je stoljetna odanost našega naroda Djevici Mariji, o čemu svjedoče i brojna marijanska svetišta razasuta diljem Lijepe naše. O toj isprepletenosti i oslonjenosti na Boga i zagovor Majke Božje često pjeva i Ivan Tolj.
Ivan Tolj rođen je 1954. u Blatnici u Bosni i Hercegovini. Svojom je poezijom znatno obogatio suvremeno hrvatsko pjesništvo kršćanskoga nadahnuća. Dio njegova pjesničkog opusa inspiriran kršćanskim vrednotama čvrsto je isprepleten s hrvatskom poviješću i svjedoči duboku prožetost hrvatskog naroda s katoličkim korijenima.
‘Gospi od naših Golgota’
I.
U jednom zakutku ove Jedine
i ove Lijepe,
ne znam da li na vrhu
ili na sredini brda,
stoji nevidljivo, ali oduvijek,
i moje mjesto raskida s tijelom.
Ponad brda lebdi Križ zasađen
u Srce. Pod njim Gospoda u
nekolicina. Samo nekolicina.
Do toga brda je drugo brdo.
I drugo. I drugo… Redoslijed
do oblaka rasut zvjezdano
zakucima ove Lijepe. Ove
Jedine.
A zarana – dokasna, do sama
zapada čuju se pile i povici
drvosječa… sravnuće sa zemljom.
U podnožju brda pričaju o mladicama.
Obećanim iz daljina. Iz tuđina. Obećanim…
Sveto Drvo zarasta u Srce
i zato nema sumnje u nove
mladice. Unatoč čavlima.
Unatoč rukama što brišu život.
Unatoč koplju, sjekiri, jezi
i samrtnu strahu golgotnika.
II.
U zakucima i ove Jedine
slave se neke Pirove pobjede
i zapisuju se besmrtnim slovima
pjesme u Srcu. Toči ih vrijeme
u Beskraj. Toči…
I ništa mi nije stvarnije od tebe
križni moj svijete. Zacijeljuješ
stare rane. Svježe rane. Unatoč
jezi golgotnika ove Lijepe. Ove
Jedine…
A negdje u pritaji, u podnožju
Maslinskih gora, kuje se nova
zavjera. Siječe se Drvo i nevrijeme
raznosi jauk Stradalnikâ.
Krvavi znoj kaplje u Srce.
Moli se molitva Rastanka i
Sastanka. Konačna molitva.
Pod Drvetom Gospođa i nekolicina.
Samo nekolicina.