U poetsko-glazbenom serijalu 'Marijanski stihovi' donosimo i stihove Frana Alfirevića, pjesnika bogotražitelja. On pjeva o crkvicama pokraj mora u kojima se stoljećima čuvaju Gospine slike.
Jedan od pjesnika, pripovjedača, esejista, putopisca i prevodioca koje je pisao religioznu pa tako i marijanski liriku je Frano Alfirević rođen 1903. u Zadru. Frano Alfirević je u Zagrebu studirao slavistiku i francuski jezik te je nakon toga bio gimnazijski profesor u Beograd, Trebinju, Sarajevu i Zagrebu. Objavio je tri zbirke pjesma „Pesme“, „More i daleki krajevi“ i „Izabrane pjesme“, a zastupljen je i u više zajedničkih zbirki. Već u prvoj zbirci otkriva se pjesnikova sklonost poetizaciji mediteranskoga prostora. U Alfirevićevoj lirici često nailazimo na oduhovljene i visoko estetizirane morske pejzaže, ali i iskrene stihove pjesnika bogotražitelja. Frano Alfirević preminuo je 1956. u Zagrebu.
‘Crkvice pokraj mora’
Dočekuju nas prijazno njini zidovi stari,
skloništa priprostih duša, ribara i mornara.
Mnogo su uzdaha čuli polumračni oltari,
mnogo je suza vidjela Gospina slika stara.
Tu klečahu žene i majke k zemlji spuštajući oči,
moleć za daleke svoje Mariju, zvijezdu mora
Tu klečahu grijehovi davni i grižnje na istrtoj ploči,
kajanja teška, što mole mir od nebeskih dvora.
Tu vise zavjetni darovi skromnog, pobožnog puka:
sidra, konopi, fenjeri. spomeni brodoloma,
srca i ribe od srebra. To je posljednja luka,
u kojoj je tako dobro poslije životnog loma.
O te stare kapele na primorskim padinama,
srasle sa škrtim predjelom kamenja i stijenja,
smiruju snenim bojama dušu, što luta sama
i daju neznano nešto, od čega bol nam jenja.
Te male crkve, što bijele se medu zelenilom tamnim
i dižu se često nad morem, s visoka gledajući,
pozdravljali su brodovi pred vidokrugom kamnim,
zavičaj u njima videć, iz dalj ina se vraćajući.
One imaju nešto prisno i za srce nevjernika,
užarilo se pred njima i lice krutog psovača,
jer mir tajanstven struji iz njihovog staračkog lika,
i oči nekada divlje ispunja ju sjenom plača.
Ko zna, zbog čega. Al tako, skromne i pogurene,
kao da čuvaju dušu davno nestalih ljudi,
toplinu srdaca prošlih i neznanih godina sjene,
tajnu srdaca zgaslih i bolove umrlih grudi.
Ko zna, zbog čega. Al tako, u svečanom miru,
one gledaju žive stasom duboke samoće,
dok more pred njima blista s odrazom kuća u okviru-
a kroz crninu čempresa bijele se nadgrobne ploče.