Siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih. (Ps 69, 34)

Liturgija dana (1. kolovoza):

Prvo čitanje:
Jr 26,11-16.24
Zaista, Gospodin me posla k vama da vam govorim sve ove riječi.

U one dane: Svećenici i proroci rekoše starješinama i svemu narodu: »Ovaj je čovjek zaslužio smrt, jer je prorokovao protiv ovoga grada, kao što ste čuli na svoje uši.« Tada Jeremija reče svim starješinama i svemu narodu: »Gospodin me posla da prorokujem protiv ovoga Doma i protiv ovoga grada sve ono što ste čuli. Popravite, dakle, putove svoje i djela svoja, i slušajte glas Gospodina, Boga svoga: i pokajat će se za zlo kojim vam se zaprijetio. Ja sam, evo, u vašim rukama. Učinite sa mnom što vam se čini dobro i pravo. Ali dobro znajte: ako me pogubite, krv nedužnu navalit ćete na sebe, na ovaj grad i na njegove stanovnike. Jer, zaista, Gospodin me posla k vama da u vaše uši govorim sve ove riječi.«
Tada rekoše starješine i sav narod svećenicima i prorocima: »Ovaj čovjek nipošto ne zaslužuje smrt, jer nam je govorio u ime Gospodina, Boga našega.«
I Ahikam, sin Šafanov, zaštiti Jeremiju, te ga ne predaše u ruke narodu da ga pogube.

Psalam:
69,15-16.30-31.33-34
U vrijeme milosti, usliši me, Gospodine!

Izvuci me iz blata da ne potonem,
od onih koji me mrze, izbavi me —
iz voda dubokih.
Nek me ne pokriju valovi,
nek me ne proguta dubina,
nek bezdan ne zatvori usta nada mnom!

Ja sam jadnik i bolnik —
nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!
Božje ću ime hvaliti popijevkom,
hvalit ću ga zahvalnicom.

Gledajte, ubogi, i radujte se,
nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
Jer siromahe Gospodin čuje,
on ne prezire sužanja svojih.

Evanđelje:
Mt 14,1-12

Herod posla odrubiti glavu Ivanu. Dođu Ivanovi učenici i jave Isusu.
U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa pa reče svojim slugama: »To je Ivan Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.« Herod doista bijaše uhitio Ivana te ga svezana bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa. Jer Ivan mu govoraše: »Ne smiješ je imati!« Htjede ga ubiti, ali se bojao naroda jer su ga smatrali prorokom.
Na Herodov rođendan zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se Herodu. Zato se zakle dati joj što god zaište. A ona nagovorena od matere: »Daj mi, reče, ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja.« Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika zapovjedi da se dade. Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. I doniješe glavu njegovu na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi.
A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, biokovski dekan i župnik Župe Vrgorac:

Postoji jedna rečenica koju često čujemo: „Što će ljudi reći?“

Koliko je samo odluka u životu doneseno upravo zbog tih pet riječi! Netko nije upisao željeni fakultet jer se bojao tuđeg mišljenja. Netko nije tražio oproštenje jer nije želio ispasti slab. Netko nije stao u obranu istine jer nije htio biti drugačiji od većine.

Strah od tuđega mišljenja ponekad je snažniji od vlastite savjesti.

Današnje Evanđelje upravo o tome govori.

Herod nije bio uvjeren da Ivan Krstitelj zaslužuje smrt. Evanđelist čak kaže da se ražalostio kada je morao ispuniti obećanje dano pred uzvanicima. Ali ipak je naredio pogubljenje. Zašto?

Ne zato što nije znao što je ispravno, nego zato što nije imao hrabrosti učiniti ono što je znao da je ispravno. Koliko je to aktualno i danas?

Nije najveći problem kada čovjek ne zna razlikovati dobro od zla.

Veći je problem kada točno zna što je dobro, ali nema snage živjeti po svojoj savjesti.

Ivan Krstitelj bio je potpuno drukčiji. Nije govorio ono što su ljudi željeli čuti. Govorio je ono što je bilo istinito. Znao je da će ga istina skupo stajati, ali nije trgovao svojom savješću. Zato je Ivan ostao slobodan čak i u tamnici.

Herod je sjedio na prijestolju, ali je bio zarobljenik vlastitoga straha. Ivan je bio iza rešetaka, ali je ostao slobodan čovjek. To je veliko životno pitanje: što zapravo znači biti slobodan? Mnogi misle da je sloboda mogućnost da radimo što god želimo.

Evanđelje nas uči nešto dublje. Slobodan je onaj čovjek koji može učiniti ono što je ispravno, čak i kada je teško.

• Koliko puta se u svakodnevici nađemo pred takvim izborima?

• Hoću li priznati svoju pogrešku?

• Hoću li ostati pošten i kada nitko ne gleda?

• Hoću li stati uz osobu koju drugi ismijavaju?

• Hoću li oprostiti, iako mi ponos govori da šutim?

Velike odluke rijetko dolaze iznenada. One se pripremaju u mnoštvu malih odluka koje donosimo svaki dan. Zato su sveci postajali sveci. Ne zato što nikada nisu imali strah, nego zato što su svaki dan učili više slušati Boga nego vlastiti strah.

Možda je upravo zato današnje Evanđelje poziv da povremeno utišamo glasove oko sebe. Danas živimo okruženi mišljenjima. Vijesti, društvene mreže, komentari, rasprave… gotovo svi govore što bismo trebali misliti, kako bismo trebali izgledati i što bismo trebali željeti.

Ali postoji jedno pitanje koje je važnije od svih drugih:

Što o tome misli moja savjest pred Bogom?

Kada navečer ostanemo sami, nećemo živjeti s tuđim komentarima. Živjet ćemo sa svojim srcem.

Zato vrijedi čuvati ono što je Ivan Krstitelj čuvao – čistu savjest.

• Možda neće uvijek donijeti pljesak ljudi.

• Možda će ponekad donijeti nerazumijevanje.

Ali donosi ono što se ne može kupiti ni izgubiti – unutarnji mir.

Neka nas današnje Evanđelje ohrabri da budemo ljudi koji ne biraju ono što je najlakše, nego ono što je ispravno. Jer čovjek može izgubiti mnogo toga u životu, ali dok god ne izgubi svoju savjest, nije izgubio ono najvrjednije.

A kada je savjest mirna, tada je i srce slobodno.