Pruži ruku prema svojim učenicima i reče: »Evo majke moje i braće moje!« (Mt 12, 49)

Liturgija dana (21. srpnja):

Prvo čitanje:
Mih 7,14-15.18-20
Baci na dno mora sve grijehe naše.

Pasi, Gospodine, svoj narod svojom palicom,
stado svoje baštine,
koje osamljeno živi u šikarju,
usred voćnjaka.
Neka pase u Bašanu i Gileadu,
kao u davne dane!
Kao u dane kad si izašao iz Egipta,
pokaži nam čudesa!
Tko je Bog kao ti
koji prašta krivnju,
koji grijeh oprašta
i prelazi preko prekršaja
Ostatka baštine svoje,
koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu,
nego uživa u pomilovanju?
Još jednom, imaj milosti za nas!
Satri naše opačine,
baci na dno mora
sve grijehe naše!
Udijeli Jakovu vjernost,
dobrotu Abrahamu,
kako si se zakleo ocima našim
od dana iskonskih.

Psalam:
P85,2-8
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje!

Zavolje opet, Gospodine, zemlju svoju,

na dobro okrenu udes Jakovljev.
Otpusti krivnju narodu svome,
pokri sve grijehe njegove.
Suspregnu svu ljutinu svoju,
odusta od žestine gnjeva svoga.

Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš,
i odbaci zlovolju prema nama!
Zar ćeš se dovijeka gnjeviti na nas,
prenositi srdžbu svoju od koljena na koljeno?

Zar nas nećeš opet oživiti,
da se narod tvoj raduje u tebi?
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje
i daj nam svoje spasenje.

Evanđelje:
Mt 12,46-50

U ono vrijeme: Dok je Isus još govorio mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Onomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« I pruži ruku prema svojim učenicima: »Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Robert Kupčak, kancelar Požeške biskupije i upravitelj Pastoralnog centra Požeške biskupije:

Današnje evanđelje nas možda na prvi pogled može iznenaditi. Dok Isus govori mnoštvu, dolaze njegova majka i njegova rodbina. Netko mu javlja: „Evo, majka tvoja i braća tvoja stoje vani i traže da s tobom govore.“ A Isus odgovara riječima koje zvuče gotovo neočekivano: „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ I pružajući ruku prema učenicima kaže: „Evo majke moje i braće moje! Tko god vrši volju Oca mojega, taj mi je brat i sestra i majka.“

Netko bi mogao pomisliti da Isus umanjuje važnost svoje Majke. Ali događa se upravo suprotno. On otkriva zašto je Marija doista najveća među svim ljudima. Nije najveća samo zato što je rodila Isusa. Nije blažena samo zato što ga je nosila pod svojim srcem. Marija je prije svega blažena zato što je vjerovala Bogu i vršila njegovu volju. Sjetimo se njezina odgovora anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ Upravo zato ona prva pripada ovoj novoj Isusovoj obitelji.

Sveti Augustin govori da je Marija najprije začela Krista u svome srcu po vjeri, a tek onda u svome tijelu. Time ne umanjuje otajstvo utjelovljenja, nego pokazuje da je vjera otvorila vrata najvećem Božjem djelu u povijesti. To vrijedi i za nas.

Kršćanstvo nije samo pripadnost nekom narodu, tradiciji ili običajima. Nije dovoljno reći da smo kršteni ili da dolazimo iz vjerničke obitelji. Sve je to dragocjeno, ali Isus danas govori o nečemu još dubljem. On govori o zajedništvu koje nastaje slušanjem i vršenjem Božje volje. To je velika novost evanđelja.

U svijetu u kojem je obitelj bila određena krvnim srodstvom, Isus stvara novu obitelj. U njoj se ljudi ne povezuju po krvi, nego po vjeri. Nisu braća zato što imaju iste roditelje, nego zato što imaju istoga nebeskog Oca.

Koliko je to oslobađajuće za svakoga od nas! Nitko nije isključen. Nitko nije predaleko. Nitko ne može reći da nema mjesta u Božjoj kući. Vrata ove obitelji otvorena su svakome tko želi živjeti po Očevoj volji. Ali što zapravo znači vršiti Božju volju?

Ponekad mislimo da se radi o nečemu izvanrednom. O velikim odlukama ili velikim žrtvama. A često se Božja volja skriva upravo u malim stvarima koje ispunjavaju naš dan. – Božja je volja da budemo pošteni kada nas nitko ne promatra. Da oprostimo kada nam je najteže. Da saslušamo bližnjega umjesto da ga osuđujemo. Da odvojimo vrijeme za molitvu premda imamo mnogo obveza. Da svoju obitelj ne uzimamo zdravo za gotovo, nego da u njoj svakoga dana učimo ljubiti. Velike svetosti gotovo uvijek rastu iz malih vjernosti.

Sveti Ivan Zlatousti primjećuje da Isus nije rekao: „Tko sluša Očevu volju“, nego: „Tko vrši volju Oca.“ Jer Božja riječ nije dana samo da je upoznamo, nego da po njoj živimo. – To je izazov i za nas. Lako je diviti se evanđelju. Mnogo je teže dopustiti da ono oblikuje naše odluke, naše riječi i naše odnose. Pitanje je za nas danas: po čemu se vidi da pripadam Isusovoj obitelji?

Ne po križiću koji nosim oko vrata. Ne samo po tome što dolazim u crkvu. Ne ni po lijepim riječima koje znam izgovoriti o vjeri. Pripadnost Kristu prepoznaje se po načinu života.

Prepoznaje se po strpljenju koje pokazujemo prema ukućanima. Po dobroti prema onima koji nam ne mogu uzvratiti. Po spremnosti da priznamo pogrešku. Po miru koji unosimo tamo gdje vladaju svađa i nemir. Tada ljudi, možda i nesvjesno, susreću Krista preko nas.

Na kraju evanđelja Isus ne zatvara vrata svoje obitelji, nego ih širom otvara. Kao da svakome od nas govori: ima mjesta i za tebe. Ne moraš biti savršen. Ne moraš imati izvanredne darove. Dovoljno je da iz dana u dan učiš govoriti Ocu ono isto što je govorila Marija: „Neka bude tvoja volja.“ Neka to bude i naša današnja molitva.

Gospodine Isuse, hvala ti što si nas pozvao u svoju obitelj. Daj nam srce koje neće samo slušati tvoju riječ, nego će je i živjeti. Neka se po našim djelima prepoznaje da pripadamo tebi. Neka nas Marijin primjer uvijek uči kako se s povjerenjem predati Očevoj volji. Amen.