Nije li ovu kćer Abrahamovu trebalo odriješiti od spona u dan subotni? (Lk 13, 16)

Liturgija dana (26. listopada):

Prvo čitanje:
Ef 4,32 – 5,8

Hodite u ljubavi kao i Krist.

Braćo!
Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni;
praštajte jedni drugima
kao što i Bog u Kristu nama oprosti.
Budite dakle nasljedovatelji Božji
kao djeca ljubljena
i hodite u ljubavi
kao što je i Krist ljubio vas
i sebe predao za nas
kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.
A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa
neka se i ne spominje među vama,
kako dolikuje svetima!
Ni prostota,
ni ludorija,
ni dvosmislica,
što se ne priliči,
nego radije zahvaljivanje!
Jer dobro znajte ovo:
nijedan bludnik,
ili bestidnik,
ili pohlepnik
— taj idolopoklonik —
nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu.
Nitko neka vas ispraznim riječima ne zavarava:
Zbog toga dolazi gnjev Božji
na sinove neposlušne.
Nemajte dakle ništa s njima!
Da, nekoć bijaste tama,
a sada ste svjetlost u Gospodinu:
kao djeca svjetlosti hodite.

Psalam:
1,1-4.6

Budimo nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena!

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom,
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u Zakonu Gospodnjem,
o Zakonu njegovu misli dan i noć.

On je ko stablo zasađeno
pokraj voda tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi.
Jer Gospodin zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Evanđelje:
Lk 13,10-17

Jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.
Nadstojnik sinagoge — ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio — govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Duje Kurtović, župnik Župe Svih svetih u Sesvetama:

Zamislimo neku ženu kako ulazi u sinagogu. Već 18 godina hoda povijena – zgrbljena. Ne znamo njeno ime. Znamo samo njenu bol i to da se ne može uspraviti. Možda su se ljudi već navikli na njezinu pogrbljenu siluetu. Možda su je viđali, a da je više nisu doista primjećivali.

ALI – Isus je opazi.

To je možda prva dobra vijest današnjega Evanđelja: Isus vidi čovjeka kojega su drugi prestali primjećivati. Ne čeka da ga žena zamoli, da mu da bilo kakav znak, nije ni progovorila… Poziva je, govori joj da je oslobođena od svoje bolesti i polaže na nju ruke. Ona se odmah uspravlja i počinje slaviti Boga.

Zatim Isus kaže nešto što vraća njezino dostojanstvo: „Nije li i ovu kćer Abrahamovu trebalo odriješiti?“ Ona nije samo bolesna žena, nečija smetnja ni slučaj koji treba odgoditi. Ona je kći Abrahamova — osoba koja pripada Božjem narodu i koju Bog ljubi. Isus vidi više od njezine bolesti; vidi osobu kojoj treba vratiti slobodu i dostojanstvo.

A nadstojnik sinagoge? On vidi prekršeno pravilo.

Pravila imaju svoje mjesto, ali Isus mu pokazuje da se vjera ne smije pretvoriti u hladan sustav u kojem je važnije sačuvati uštogljenost i sterilnost nego je potrebno pomoći čovjeku. Ako se u subotu može odriješiti životinju i odvesti je na vodu, koliko je više potrebno osloboditi ljudsku osobu koja trpi! Isus ne omalovažava Božji dan; pokazuje da je Bog milosrdan i da je dan Gospodnji vrijeme i života i oslobođenja.

Ima li danas takvih ljudi među nama?

Možda u istoj zgradi, na istom katu, iza vrata pokraj kojih prolazimo svaki dan. U gusto naseljenom kvartu možemo biti okruženi ljudima, a ipak ostati nepoznati i sami. Možda je netko dugo „povijen“ pod teretom bolesti, dugova, žalosti, usamljenosti ili obiteljskih teškoća. Ne možemo uvijek ukloniti njegovu bol, ali možemo ga primijetiti, pitati kako je i saslušati ga bez žurbe. Ponekad prvi korak prema ozdravljenju počinje time da netko prestane prolaziti pokraj čovjeka kao da ga nema.

Sveti Pavao nam danas daje konkretan put: budite dobri, milosrdni i opraštajte jedni drugima; živite kao djeca svjetla. To ne znači da ćemo svaki problem riješiti. Znači da nećemo dodavati novu težinu tuđemu teretu — grubom riječju, ogovaranjem, ravnodušnošću ili osudom. Možemo biti oni koji podižu, a ne oni koji dodatno pritišću.

Možda se i mi sami osjećamo povijeno: pod teretom krivnje, straha, zamjeranja ili navike za koju mislimo da je se nikada nećemo osloboditi. Isusovo ozdravljenje žene pokazuje da Bog čovjeka ne želi ostaviti zarobljenog. Ne događa se svako oslobođenje odjednom ni na isti način, ali Isus nas poziva da učinimo sljedeći korak:

zatražimo oproštenje, prihvatimo pomoć, odreknemo se onoga što nas udaljava od dobra i ponovno se okrenemo Bogu.