Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete? (Lk 12, 56)

Liturgija dana (23. listopada):

Prvo čitanje:
Ef 4,1-6

Jedno tijelo, jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst.

Braćo!
Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh — kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!

Psalam:
 24,1-4b.5-6

Takav je naraštaj onih koji traže lice tvoje, Gospodine.

Gospodnja je zemlja i sve na njoj,
svijet i svi koji na njemu žive.
On ga na morima utemelji
i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:
duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega,
koji traže lice Boga Jakovljeva.

Evanđelje:
Lk 12,54-59

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?«
»Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo? Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu. Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Jurica Galić, gvardijan samostana i župnik Župe sv. Ivana Krstitelja u Zadru (Relja):

Isus danas govori ljudima koji vrlo dobro znaju čitati znakove oko sebe. Pogledaju nebo i znaju: „Dolazi kiša.“ Osjete vjetar i znaju kakvo će biti vrijeme. Znaju promatrati prirodu, procjenjivati situacije i donositi zaključke.

A onda im Isus kaže nešto vrlo ozbiljno: „Licemjeri! Lice zemlje i neba znate rasuđivati, kako onda ne rasuđujete ovo vrijeme?“

Kao da im govori: Sve oko sebe znate prepoznati, ali ne prepoznajete ono što se događa u vašem vlastitom srcu. I tu se ovo Evanđelje jako lako pretvara u pitanje za mene.

Koliko puta i ja dobro znam procijeniti druge ljude?

Znam prepoznati kada je netko nervozan, kada je netko pogriješio, kada se netko prema meni nije lijepo ponašao. Znam prepoznati probleme u obitelji, na poslu, među prijateljima. Znam čak vrlo brzo objasniti što bi drugi trebali promijeniti. Ali prepoznajem li što Bog danas želi učiniti u meni?

Možda je upravo neka osoba koja me živcira prilika da naučim strpljenje. Možda je neka neugodna situacija poziv da prestanem sve držati pod svojom kontrolom. Možda je moj umor znak da sam se previše rasuo na sve strane. Možda je neka svađa prilika da prvi kažem: „Oprosti.“ Možda je nemir koji nosim u sebi poziv da se ponovno vratim Bogu.

Isus nas poziva da budemo ljudi koji čitaju znakove vremena, ali ne samo znakove oko sebe. Poziva nas da čitamo i znakove u vlastitom životu. A onda dolazi drugi dio Evanđelja, možda još neugodniji. Isus govori o čovjeku koji ide na sud s protivnikom i kaže mu: „Nastoj se nagoditi s njim dok si još na putu.“ Drugim riječima: ne čekaj predugo.

Koliko toga u životu odgađamo? „Sutra ću nazvati.“ „Sutra ću se ispričati.“ „Kad budem imao više vremena, počet ću moliti.“ „Jednom ćemo razgovarati.“ „Nije sada trenutak.“ „Neka se on prvi javi.“ A vrijeme prolazi.

I možda je jedna od najvećih Isusovih poruka danas upravo ova: ne čekaj da život prođe da bi učinio ono što već danas znaš da trebaš učiniti.

Ako trebaš nekome oprostiti – počni danas. Ako trebaš nekoga nazvati – nazovi. Ako trebaš priznati pogrešku – priznaj.

Ako si se udaljio od Boga – napravi prvi korak.

Ako znaš da nešto u tvom životu nije dobro – nemoj stalno tražiti opravdanja. Jer mi često čekamo neki „pravi trenutak“.

A Isus nas podsjeća da je ovaj trenutak jedini koji stvarno imamo.

Zanimljivo je da Isus ne govori: „Riješite sve.“ Ne traži od nas da preko noći promijenimo cijeli život. Traži da prepoznamo sljedeći korak.

Što je moj sljedeći korak? Možda vrlo malen. Jedna iskrena molitva. Jedan poziv. Jedna isprika. Jedan oprost. Jedna odluka da večeras neću uzvratiti na ružnu riječ. Jedan trenutak tišine u kojem ću reći: „Gospodine, pokaži mi što želiš od mene.“

Jer možda Bog već dugo govori, a ja sam previše zauzet gledanjem drugih znakova.

Znam kakvo će biti vrijeme. Znam što se događa u svijetu. Znam što drugi rade pogrešno. Ali znam li prepoznati Božji poziv u vlastitom životu?

Zato danas možemo zastati i iskreno se pitati: Gospodine, što mi danas pokušavaš pokazati? Što u svom životu uporno ne želim vidjeti? S kim se trebam pomiriti? Kome trebam oprostiti? Za što ti trebam reći „da“? Možda odgovor neće doći odmah. Ali važno je da smo počeli gledati drugačije. Jer vjera nije samo znati što piše u Evanđelju.

Vjera je prepoznati da Evanđelje danas govori upravo meni.

I zato neka nam ova Isusova riječ ostane kao jednostavan poticaj: Ne odgađaj dobro koje možeš učiniti danas. Ne zatvaraj oči pred onim što ti Bog pokazuje. I ne čekaj sutra da bi napravio prvi korak prema Bogu i prema čovjeku. Jer možda je upravo ovaj današnji dan – ovo sada, ovaj trenutak – jedan od onih znakova koje trebamo naučiti prepoznati.