Iziđe sijač sijati. (Mk 4, 3)

Liturgija dana (12 srpnja):

Prvo čitanje:
Iz 55,10-11
Dažd zemlju oplodi i ozeleni.

Ovo govori Gospodin: »Kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.«

Psalam:
65,10-14
Sjeme pade na dobru zemlju i urodi.

Ti, Gospodine, pohodi zemlju
i ti je natopi, obogati nju veoma.
Božja se rijeka vodom napuni,
ti pripravi ljudima žito.

Ovako pripremi zemlju:
brazde joj natopi,
grude joj poravna;
kišom je omekša,
usjeve joj blagoslovi.

Ti okruni godinu dobrotom svojom,
plodnost niče za stopama tvojim.
Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,
brežuljci se pašu radošću.

Livade se kite stadima,
doline se pokrivaju žitom:
svagdje klicanje, pjesma.

Drugo čitanje:
Rim 8,18-23
Stvorenje sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih.

Braćo! Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.

Evanđelje:
Mt 13,1-23

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli
Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači s. Ljiljana Radošević:

Hvaljen Isus i Marija!

Danas je Dan Gospodnji u kojem nas uskrsli Gospodin okuplja oko stola svoje riječi svoga Tijela. Jesmo li bar malo zbog toga radosni? Možemo si slobodno zamisliti Isusa kako “Onoga dana iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnuo je k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali i zborio im je mnogo u prispodobama.” (Mt 13,1-3). Ovoga dana dočekao je svakoga od nas i zbori nam.

Lako nam je zamisliti u ovo vrijeme skore žetve kako je za Isusa to bio poticaj za govor o zrnju koje je posijano i koje je donijelo različit urod.

Isus se ne zaustavlja na samom sjemenu, nego na tlu na koje sjeme pada, to jest o srcu koje sluša riječ, ali je zbog različitih uzroka nesposobno donositi plodove. “I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugi šezdesetostruk, treće tridesetostruk (Mt 13,1-8).

Vjerujem da svatko od nas slušajući ovo evanđelje, pronalazi u sebi i put, i kameno tlo i trnje, ali s radošću otkriva i plodno tlo na koje je padalo zrnje Božje riječi i mijenjalo život.

Možda je najteže sa srcem koje zbog svoje umišljenosti i usmjerenosti samo na sebe, postaje nesposobno da uopće čuje poruku.

Kamenito tlo otkriva nam našu nestalnost. Neka riječ nas dotakne, ali ubrzo prelazimo na nešto drugo i ne puštamo joj da se ukorijeni u naš život i da pokreće naše djelovanje u Isusovu stilu.

Koje je to trnje u nama koje uguši netom primljeno zrno Božjeg kraljevstva? Isus će sam to protumačiti nešto kasnije. Reći će: ”Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ostanu bez ploda” (Mt 13,22). Ne daj se zavarati prividnom srećom i nemoj postati obijesan. Otvori srce Isusu!