Idi, neka ti bude kako si vjerovao! (Mt 8, 13)

Liturgija dana (27. lipnja):

Prvo čitanje:
Tuž 2,2.10-14.18-19
Vikahu Gospodinu nad zidovima Kćeri sionske.

Bez milosti Gospod satrije
sve stanove Jakovljeve,
u svom gnjevu razori
tvrđave Kćeri Judine;
sa zemljom je sravnio i prokleo
kraljevstvo i njegove knezove.
Starješine Kćeri sionske
na zemlji sjede i šute,
posiplju glavu prašinom,
kostrijet pripasuju.
K zemlji glave obaraju
djevice jeruzalemske.
Smalaksale mi oči od suza,
utroba moja ustreptala,
jetra mi se na zemlju prosula
zbog sloma kćeri naroda mojega,
jer djeca i dojenčad umiru
po trgovima Grada.
Govore majkama svojim:
»Gdje je žito i vino?«
dok obamiru kao ranjeni
po trgovima Grada,
dok ispuštaju dušu svoju
na grudima matera svojih.
S čime da te prispodobim?
Na koga si nalik,
Kćeri jeruzalemska?
S kime da te usporedim, kako utješim,
djevice, Kćeri sionska?
Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna.
Tko će te iscijeliti?
Viđenja tvojih proroka
bijahu varka i laž,
oni nisu objavili krivnju tvoju
da te od prognanstva odvrate.
Varali su te utvarama
lažnim i zamamnim.
U sav glas viči Gospodu,
jecaj, Kćeri sionska!
Neka ko potok teku tvoje suze
danju i noću.
Ne daj počinka sebi,
neka se zjenica oka tvoga ne odmori.
Ustani, viči noću
za svake promjene straže.
Ko vodu izlij srce
pred licem Gospodnjim,
k njemu podiži ruke
i traži milost za svoju nejačad
koja od glada obamire
po uglovima ulica.

Psalam:
 74,1-7.20-21
Život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek!

Zašto si, Bože, posve zabacio,
zašto kiptiš gnjevom na ovce paše svoje:
Sjeti se zajednice koju si davno stekao,
plemena koja namače kao svoju baštinu
i brda Siona gdje si šator svoj udario!

Korakni k ruševinama vječnim —
sve je u Svetištu opustošio neprijatelj.
Protivnici tvoji rikahu posred skupštine tvoje,
znakove svoje postaviše ko pobjedne znakove.

Bijahu kao oni koji mašu sjekirom po guštari,
sjekirom i maljem vrata mu razbijali.
Ognju predadoše Svetište tvoje,
do zemlje oskvrnuše Prebivalište tvoga imena.

Pogledaj na Savez svoj,
jer svi su zakuci zemlje puni tmina i nasilja.
Ne daj da jadnik otiđe postiđen:
neka siromah i ubog hvale ime tvoje!

Evanđelje:
Mt 8,5-17

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ — i učini.«
Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«
I reče Isus satniku: »Idi, neka ti bude kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas.
Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu.
A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Luka Žeželj:

Današnje Evanđelje donosi nam tri prilike u kojima Isus liječi, odnosno čini čuda: satnikov sluga, Petrova punica i na kraju mnogi bolesnici koje su mu donijeli. Ovo prvo čudo posebno je upečatljivo i to ne zbog onoga što je Isus učinio već zbog onoga što je učinio satnik. Posebno je zbog očitovanja njegove vjere, ali i razumijevanja Boga. Satnik razumije ono što mnogi vjernici danas ne razumiju.

Često tražimo dokaze, tražimo garancije od Boga.

Nismo spremni izložiti se i pokazati pouzdanje u Boga. Tražimo da neke stvari budu sigurne, bez prostora za pogrešku. I baš je zato ovaj satnikov postupak toliko upečatljiv jer ide protiv ljudske intuicije, protiv našega razuma i logike.

Onaj koji razmišlja ljudskom logikom poslao bi po onoga koji liječi i očekivao da taj dođe do bolesnika, da mu fizički pristupi i pokuša mu povratiti zdravlje. Satnikova je vjera veća od toga. On vjeruje da Isus može ozdraviti njegovog slugu iako ne zna ni tko je taj sluga, ni kako izgleda, ni gdje se nalazi niti od čega boluje.

Koliko često mi pristupamo Bogu s vrlo preciznim receptom? Bože treba mi točno ti i to, i želim da se to ostvari na baš ovaj i ovaj način.

Satnikov primjer pokazuje nam opet iznova da Bogu nisu potrebne naše upute. Čestu mi nije potreban ni naš izričit zahtjev, potrebna mu je samo naša otvorenost, samo naša spremnost da prihvatimo ono što nam on želi dati.

Nadalje primjer Petrove punice daje nam odgovor na pitanje što činiti nakon ozdravljenja, odnosno što činiti nakon što sam prepoznao da je Bog u mojem životu učinio nešto veliko: punica je ustala iz postelje i posluživala. Svaki Božji dar zahtjeva moj odgovor, zahtjeva da taj dar iskoristim u onu svrhu za koju mi ga je Bog dao, a to je uvijek da se stavim u njegovu službu i službu bližnjega.

Na kraju Evanđelje kaže da su Isusu donosili mnoge koji su patili od raznih problema i on ih je sve liječio. Pokazuje nam da Božji darovi nisu samo za odabrane, već za sve koji su ih spremni otvorena srca potražiti i staviti se u službu Božjega dara.