Djevojko! Zapovijedam ti, ustani! (Mk 5, 41)

Liturgija dana (30. siječnja):

Prvo čitanje:

2Sam 18,9-10.14b.24-25a.30-32 — 19,3

Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe!

U one dane: Abšalom slučajno zapade u ruke Davidovim ljudima. Abšalom je jahao na mazgi, a mazga naiđe pod grane velika hrasta, tako te je Abšalomu glava zapela o grane, i on osta viseći između neba i zemlje, dok je mazga ispod njega otišla dalje.
Vidje to neki čovjek i javi Joabu govoreći: »Upravo sam vidio Abšaloma gdje visi o jednom hrastu.«
A Joab uze tri sulice u ruke i zabode ih u srce Abšalomu.
David je upravo sjedio među dvojim gradskim vratima, a stražar se bio uspeo na krov iznad vrata. Podigavši oči, stražar ugleda čovjeka kako trči sam. Stražar povika i javi kralju, a kralj mu reče:
»Odmakni se i stani!« On se odmakne i stade.
Uto stiže Etiopljanin koga posla Joab, i progovori: »Neka moj gospodar kralj primi veselu vijest. Gospodin ti je danas pribavio pravdu izbavivši te iz ruku svih onih koji su stali na tebe.« A kralj upita Etiopljanina: »Je li spašen mladić Abšalom?« A Etiopljanin odgovori: »Neka neprijatelji moga gospodara i kralja i svi koji se dižu na tebe u zloj namjeri — prođu kao taj mladić!«
Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka: jecajući govoraše ovako: »Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!« I javiše Joabu: »Eno kralj plače i tuguje za Abšalomom.« Tako se pobjeda u onaj dan pretvorila u žalost za svu vojsku, jer je vojska čula u onaj dan da kralj tuguje za svojim sinom.

Psalam:

 86,1-6

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me!

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me,
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju, jer sam tvoj pobožnik;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!

Ti si moj Bog; Gospodine, smiluj mi se,
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga,
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.

Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.
Slušaj, Gospodine, molitvu moju,
i pazi na glas vapaja mog.

Evanđelje:

Mk 5,21-43

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.
Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođe u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmijehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!« što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral