Tko je najmanji među vama svima, taj je velik! (Lk 9, 48)

Liturgija dana (28. rujna):

Prvo čitanje:
Job 1,6-22
Gospod dao, Gospod oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!

Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Gospodina, a među njima pristupi i Satan. Gospodin tad upita Satana: »Odakle dolaziš?« — »Evo prođoh zemljom i obiđoh je«, odgovori on. Nato će Gospodin: »Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!« A Satan odgovori Gospodinu: »Zar se Job uzalud Boga boji? Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!« Reče Gospodin Satanu: »Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.« I Satan ode ispred lica Gospodnjeg.
Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, dođe glasnik k Jobu i reče: »Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle, kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim. Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: »Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim.« Dok je još govorio, dođe treći i reče: »Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim.« Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: »Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata. I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu, te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim.«
Tad ustane Job, razdrije haljinu na sebi, oblija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se i reče:
»Gol iziđoh iz krila majčina,
gol ću se onamo i vratiti.
Gospod dao, Gospod oduzeo!
Blagoslovljeno ime Gospodnje!«
Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.

Psalam:
17,1-3.6-7
Prikloni mi uho i čuj riječi moje!

Počuj, Gospodine pravedni,
i vapaj mi poslušaj,
usliši molitvu usta iskrenih!

Od tebe nek mi dođe presuda,
tvoje oči vide što je pravo.
Istraži mi srce, pohodi noću,
ognjem me iskušaj,
al’ u meni nećeš naći bezakonja,
ne zgriješiše usta moja.
Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišit:
prikloni mi uho i čuj riječi moje.
Proslavi na meni dobrotu svoju,
ti koji od dušmana izbavljaš
one što se utječu desnici tvojoj.

Evanđelje:
Lk 9,46-50

U ono vrijeme: U učenicima se porodi misao tko bi od njih bio najveći. Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se i reče im: »Tko god primi ovo dijete, u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!«
Prihvati Ivan i reče: »Učitelju, vidjesmo jednoga koji u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide za nama.« Reče mu Isus: »Ne branite! Ta tko nije protiv vas, za vas je!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

U ovome kratkome odlomku iz evanđelja po Luki, evanđelist nam donosi reakcije učenika na teške Isusove izjave. Ovome odlomku prethodi drugi Isusov navještaj muke i uskrsnuća. Očekivali bismo reakciju koja slijedi ono što Krist govori, no razgovor tu prestaje. Učenici „bojahu se upitati ga o tome.“ Umjesto toga, „u njima se porodi misao tko bi od njih bio najveći.“

Odakle taj strah u učenicima, zašto su se bojali upitati ga? Iako tekst ne daje izričiti odgovor, možemo pokušati pretpostaviti. Nekoliko puta u evanđelju Isus prekorava svoje učenike jer ne razumiju ono što im govori. Možda iz straha da ne budu opet prekoreni, da opet ne razočaraju Učitelja, izabiru šutnju.

No, misao koja se rađa u njihovu srcu možda otkriva koji je bio razlog tog straha i te šutnje. Naime, evanđelist govori kako se u njima porodila misao tko bi od njih bio najveći. Nije se misao rodila samo u jednoj osobi, nego u njima. Možemo reći kako je to nešto što je ljudima prirodno: svatko se želi ostvariti kao čovjek, iskoristiti svoje darove i u njima biti dobar, ili najbolji. Učenici kao da uspoređuju tko koje darove ima, koliko je u njima dobar, koliko su ti darovi važni i zatim stvaraju ljestvicu važnosti. Oni prosuđuju koliko tko može biti koristan Učitelju, odnosno koliko će po toj korisnosti biti velik i važan u onome što dolazi. I stoga jer im je važno pokazati se velikima i korisnima, ne smiju pokazivati neznanje i nerazumijevanje. To bi im moglo oslabiti mogućnosti napredovanja u očima svoga Učitelja. Bolje šutjeti, ne razumjeti i tako zadržati šanse za napredovanje, nego pokazati neznanje, riskirati biti prekoren ali time i poučen. Ispada bolje ne ići previše u dubinu, ostati na površini i ostaviti privid savršenstva.

To je razlog zašto učenici ne slijede Kristovu misao, i zato se u njima rađa ljudska misao. Toliko puta kada učenici prestanu gledati i slušati Učitelja, počinju tonuti, raditi po svome, bojati se. Hod za Isusom traži koncentraciju, iziskuje držanje fokusa na Kristu i njegovim riječima. Isus naglašava važnost molitve i budnosti. Upravo je to način na koji zadržati fokus na njemu, jer po prirodi duh nam luta i u umu se rađaju razne misli.

Isus usađuje učenicima misao koju sigurno nisu imali u svome umu: tko je poput djeteta, najmanji, taj je velik. Ta malenost uklanja prepreku straha od prijekora, ona pomaže da se ostane u Kristovoj misli, da se bude poučen u svome neznanju. Kada se počnu uklanjati krivi interesi u hodu za Kristom, tada počinje pravi rast, nastaje pravo učeništvo i u učeniku rađaju se Kristove misli.