Bijahu kao ovce bez pastira. (Mk 6, 34)

Liturgija dana (3. veljače):

Prvo čitanje:

1Kr 3,4-13

Podaj svome sluzi srce pronicavo da može suditi tvom narodu.

U one dane: Salomon ode u Gibeon da ondje prinese žrtvu, jer to bijaše najveća uzvišica. Salomon prinese tisuću paljenica na tom žrtveniku. U Gibeonu se Gospodin javi Salomonu noću u snu. Bog reče: »Traži što da ti dadem.« Salomon odgovori: »Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu, jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga; i sačuvao si mu tu veliku milost i dao si da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu prijestolju. Sada, Gospodine, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad, te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!«
Bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio. Zato mu Gospodin reče: »Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavosti u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.«

Psalam:

119,9-14

Nauči me, Gospodine, svojim pravilima!

Kako će mladić čistim sačuvati put svoj?
Čuvajući riječi tvoje.

Svim srcem svojim tebe tražim;
ne daj da zastranim od zapovijedi tvojih.

U srcu pohranih riječ tvoju,
da protiv tebe ne sagriješim.

Blagoslovljen si, Gospodine,
nauči me svojim pravilima.

Usnama svojim navješćujem
sudove usta tvojih.

Putu se propisa tvojih radujem
više no svemu bogatstvu.

Evanđelje:

Mk 6,30-34

Bijahu kao ovce bez pastira.

U ono vrijeme: Apostoli se skupiše oko Isusa i izvijestiše ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.
Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral