Ton Smerdel, pjesnik, esejist, kritičar i prevodilac, rođen je 1904. na otoku Silbi. Diplomirao je klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Skopju, a 1937. doktorirao tezom „Aristotelova katarza“ na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao gimnazijski profesor u Sinju i Bijeljini. Poslije II. svjetskoga rata radio je u Društvu svetoga Jeronima, a od 1955. do 1966. kao urednik u Leksikografskom zavodu. Klasično obrazovan, s posebnom osjetljivošću za romansku kulturu, blizak katoličkoj književnoj struji, kritičar njegovana ukusa, prevodilac cijeloga Leopardijeva opusa, Sapfe, Pindara, Cezara, Caludela, Mauriaca i Seferisa, Ton Smerdel je hrvatski i latinski pjesnik. Njegova je lirika uglavnom spiritualne tematike, a ljudska sudbina i njezin smisao temeljni su pjesnikovi poticaji. To osobito vrijedi za zbirke „Drvorezi“, „Duša u plamenu“ i „Moji psalmi“ iz 1968. U potonjoj zbirci Smerdel se posve oslobodio vezanoga stiha, oslonio se na ritam psalama i sonornost pri izboru riječi. Uspio je neutralizirati uporabu klasične biblijske i kršćanske topike koju su mnogi pjesnici znali pretjerano koristiti, želeći svjedočiti svoju religioznost. U antologijskoj pjesmi „Suton u Emausu“ čvrsto je vezan uz novozavjetnu zgodu u kojoj učenici, bježeći iz Jeruzalema, uplašeni okrutnom smrću svoga učitelja, zdvojni u svojoj vjeri, susreću nepoznata čovjeka. Pozivaju ga na večeru i za vrijeme večere prepoznaju da kao svoga učitelja u lomljenju kruha. Njihove obnevidjele oči u tom času progledaše. Evokacijom toga susreta učenika s uskrslim Kristom pjesnik je ispjevao jednu od najljepših pjesma hrvatske uskrsne lirike. Osim toga, još je o Uskrsu 1930 ispjevao i „Molitvu za Uskrs 1930.“ kojom kao da najavljuje „Suton u Emausu“. Ton Smerdel preminuo je 1970. u Zagrebu.

SUTON U EMAUSU

Pođi s nama Nepoznati jer se smrkava
i jer lice tvoje blista sjajem sutona
dok naša uplašena srca
maglom tuge obvijena
posrću sve više

Riječi tvoje u dušu navi padaju
ko proljetne latice sve tiše
i gle nečujan je korak tvoj

O gdje si

Uđi pod krov s nama
jer sutonske već pljušte ljubičaste kiše

I dok ti sjediš za tren s nama
tvoja jednostavna romoni riječ

Kruh lomeći blistaju ti prsti
dok vino u peharu plamti sjajem Okrepe

A onda te je naglo nestalo
Iščezao tvoj je ljudski lik

Oči obnevidjele tad su progledale

O gdje si

Na pragu smo i gle eno
osmijeh se mlađaka upleo u granatoj tisi!

O tko da u Noć ovu uđe

punu molitava buntovnih

Iz prikrajka osmjehuje se duši

pjesme sv. Ivana od Križa

U smireno srce stih za stihom zjena uljeva

…en la noche serena

con llamaque consume

y no da pena

Osmijeh u očima bit će jednom Uspomena

Drhtaj na suncu cvjetnih grana

Riječ slučajno izgovorena

Ruka od milovanja premorena

a na njenom dlanu zagonetni Pečati

U svili će prašnjave Tišine otkucati Sat

U njoj sve se živo smiruje

padajući u srce da ga Svjetlom ispuni

Oko nas treperav Dah

toplinom protkan sav

zova zvjezdanih visina