Dan je žalosti i promišljanja o muci i smrti našega Gospodina Isusa Krista. Veliki petak je dan u kojem su nam Isusova muka i smrt na križu donijeli otkupljenje i spasenja te konačnu pobjedu nad smrću i nad grijehom. Pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević je možda najljepše stihove zapisao upravo o golgotskim zbivanjima, ako ne najljepše, onda sigurno najpotresnije.
Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik, urednik i prevodilac, rođen je 1865. u Senju. Nakon što je napustio studij bogoslovije u Rimu, završio je, uz Strossmayerovu pomoć, zagrebačku preparandiju i radio je kao učitelj u Bosni. Bio je cijenjen i poznat urednik sarajevskoga časopisa „Nada“. Pjesnik iznimno duhovnoga usmjerenja, bio je najveća hrvatska pjesnička pojava 19. stoljeća. U prvoj zbirci „Bugarkinje“ iz 1885. otkriva se kao klasični pjesnik prorok, kao nacionalni bard koji zaziva slobodu vlastita naroda i slobodu čovjeka/osobe. „Izabrane pjesme“ u Matičini izdanju iz 1898. svjedoče o njegovim pjesničkim vrhuncima, njegov stih postaje univerzalno prepoznatljiv i posve okrenut temeljnim općeljudskim pitanjima. Posljednja pjesnikova zbirka „Trzaji“ iz 1902. otklizala je gotovo u cijelosti u mračna i sumorna raspoloženja, u duboku tjeskobu, rezignaciju i pesimizam. U sklopu Kranjčevićeve pasionske poezije istaknuto mjesto zauzima pjesma „Golgota“ u kojoj su u kristovskoj dimenziji nade izniknuli stihovi u kojima pjesnik ostavlja mogućnost suuskrsnuća s Kristom uskrsnikom, bez obzira na sve patnje i muke čovjeka i svijeta. „Carstvo duha i slobode“, „nebesko carstvo“ prebiva „med ljudima dobre volje“, na onim stazama kojima spokojno korača anđeo mira. U sablazni Križa utkana je nada čovječanstva, nada koja svakom čovjeku otvara mogućnost spasenja. Kranjčević je umro 1908. u Sarajevu.
Golgota
Vijek je strašan, mrk i težak
Kao crna savjest kleta;
Na Golgoti patnik visi
Iz prezrenog Nazareta?
I izdiše na svom gnijezdu
Pogođeni golub bijeli,
I izdiše zadnjim dahom
Umirući: Eli! Eli!
Pod Golgotom sve se bljeska
Od mermera i od zlata,
Redaju se divne zgrade
Raznih Kajfi i Pilata.
Pjeva narod odabrani,
Iz Engada vatru pije;
Presahle su, regbi, davno
Gorke suze Jeremije!
Jehovu su pobrisali
Sa slobodnog nekad stijega;
Vikali su pred Pilatom:
Propni njega! propni njega!
On izdiše na svom gnijezdu,
Pogođeni golub bijeli,
I izdiše zadnjim dahom
Umirući: Eli! Eli!
O, Gospode, dovodim Ti
Pred patničko Tvoje drvo,
O, sve one, o, sve one,
Što ih teški udes srvo:Prevarene, zavedene,
I bez nade i bez vjere,
I molim se za nje Tebi:
Miserere, miserere!
O, Gospode, tvrdo li je
Teško drvo, na kom jesi;
O, Gospode, moli za nas,
Kada budeš na nebesi’.
Zapadoše ideali,
Kud se naša noga vere,
Pokaži nam pravo sunce;
Miserere, miserere!
Došao je zloduh crni
Pa prokleto sjeme sije;
O, Gospode, idol sjedi
Na prijestolju sred Morije
I govori lažne rijeći
Protiv svete pravde Tvoje;
O, Gpspode, smiluj nam se,
Kad u carstvo dodeš svoje!
Da na zemlji, ko na nebu,
Jedna volja bude tako;
O, poštedi Jerusalim,
Nad kojim si nekad plako
I proročku riječ slao,
Da ga s lažna puta vrne,
Molio se za njeg s krsta
Vrh Golgote viseć crne.
O, Gospode, vazda jošte
Na pragu mu sjedi Juda,
I još vazda za njim luta
Zavedena duša luda.
A on mudro iza kuta
Lukave im mreže stere;
O, Gospode, daj nam svijetla:
Miserere, miserere!
Nekada si, blaga dušo,
Sve malene sebi zvao,
I nebesno Ti si carstvo
Jadnicima obećao.
Sad Ti pjesma one vodi,
Sve za koje dušom dišem;
Golgota je kamen tvrdi,
Kud stihove svoje pišem!
I gledajuć kaplju rujnu,
Što iz Tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem,
Sto ga Tvoja usna šapće.
I osjećam, što Ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote uskrsnuća!
Ah, neka nas kao zvijezde
Tvoje svete suze vode
Tamo, gdje se divno sjaji
Carstvo duha i slobode,Gdje još ne bje oskvrnuto
Bojnom krvi cvjetno polje,
I kud hoda anđel mira
Med ljudima dobre volje!