On je Ivan Golub, pjesnik, prozaik, polihistor, rođen je 1930. u Kalinovcu u Podravini. Bogosloviju je završio u Zagrebu, a doktorirao je na Papinskom sveučilištu Greogriana u Rimu. Bio je dugogodišnji profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i gostujući profesor na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Afirmirao se kao autoritet u proučavanju Jurja Križanića, osvijetlivši njegovu teološku, političku, filološku i muzikološku djelatnost i napisavši Križanićevu biografiju. Povijest umjetnosti zadužio je otkrićem brojnih činjenica o Jurju Kloviću, bavio se Kašićem i Paštrićem. Godine 1979. oglasio se „Kalnovečkim razgovorima“, poezijom na kajkavskom dijalektu rodnoga Kalinovca, u kojoj je opjevao ruralni život svoga djetinjstva i zavičaja. Ivan Golub pjesnik je lirske duhovnosti, pjesnike teologije nježnosti, osobito u zbirkama „Trinaesti učenik“ iz 1985. i „Izabrana blizina“ iz 1988. U nosivoj pjesmi Trinaesti učenik iz istoimene zbirke, iznikle na tlu kršćanskoga iskustva čovjeka i svijeta, Golub doživljava novu stvarnost, uskrsnu stvarnost, kao da prisustvuje zajedničkom životu Krista i dvanaestorice apostala, i na Njegov, Kristov poziv nenametljivo se pridružuje dvanaestorici, zajedništvu prve Crkve. Ivan Golub preminuo je 2018. godine u Zagrebu.

TRINAESTI UČENIK

Spava opušten u barci
Ribari njih dvanaest na broju
na prstima odmakli
i pustili valu
da njiše umorna učitelja

Ivan ga ima na oku
i slijedi Tomin prst

“Na tom brežuljku
izgovorio je blaženstva”
prepire se Toma s Petrom

Zna Ivan da je to brdo
i nikoje drugo
slušalo onih osam besjeda
Toma to  ne bi rekao
kad ne bi znao

Ivan je slijedio Tomin prst
i pustio s oka lađu

U sretnu trenutku
prikrao sam se lađi
a nije bila daleko od obale
Sakriven u šaš prošaptah
“Učitelju
ne ljuti se što te budim”

Vjeđe su se podigle
kao zastor noći
pred izlazak sunca

Učitelju ja te ne molim
da mi ozdraviš oči
Moje oko je zdravo
s brijega te vidjeh u lađi

Daj  mi
da vidim čovjeka kraj sebe
Moje oko je nemirno
i vid se moj drži obzora
ne vidim onoga kraj sebe

Učitelj me gledao dugo
dugo
Njemu se nije žurilo
a mene je grijalo
njegovo oko
grijalo

Učitelju ne molim te
da iscijeliš moje ruke
i moje noge
Moje su ruke zdrave
Prsti su vitki i hitri
Moj hod je okretan
Kroz šaš provukoh tijelo

Moje su ruke grane
zalaze u druge grane
ali grana ne hvata granu
Daj ruku mojoj ruci

Moje noge ne znaju ići s drugim
Daj suputnika mojoj stazi
Učitelj je šutio dugo
Ta njemu se ne žuri
Rukom uhvati mi ruku
i oživje suhu granu
Dođi i vidi

Učitelj se uputi dvanaestorici
Govorili su o tome
tko je  najveći među njima

Podizali se
poravnali od sjedenja zgužvane oprave
zategli pojase
Ivan je zabacio svijetlu kosu

Dvojio sam da li
da iziđem iz svoga šaša
A oni su odmicali

I kad je već obzor
stao skrivati prilike
izvukoh nogu iz kala

Pošao sam za njim
– iz daleka