Frano Alfirević, pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac i prevodilac, rođen je 1903. u Zadru. Djetinjstvo i dio mladosti proveo je u Kotoru. U Zagrebu je studirao slavistiku i francuski jezik. Bio je gimnazijski profesor u Beograd, Trebinju, Sarajevu i Zagrebu. Objavio je tri zbirke pjesma „Pesme“, „More i daleki krajevi“ i „Izabrane pjesme“, a zastupljen je i u više zajedničkih zbirki. Već u prvoj zbirci otkriva se pjesnikova sklonost poetizaciji mediteranskoga prostora. Pjesme su satkane od dugih stihova, često narativnoga karaktera, rimovane, kadšto sonetni oblici ili četverostisi. Najprije u znaku neosimbolizma i ekspresionizma, kasnije hermetizma, gotovo „čiste“ poezije ungarettijevskoga tipa. U Alfirevićevoj lirici često nailazimo na oduhovljene i visoko estetizirane morske pejzaže, ali i iskrene stihove pjesnika bogotražitelja. U pjesmi „Posljednja večera“ pjesnik slijedi trenutke pashalne večere, ali se na njima i zaustavlja, ne dotičući se svete tajne ustanovljenja Euharistije. Ostaje u okvirima zajedničkoga blagovanja i Kristovih riječi o izdaji i žrtvi koje tada nitko od dvanaestorice nije mogao prozreti i razumjeti. Frano Alfirević preminuo je 1956. u Zagrebu.

POSLJEDNJA VEČERA

Večer ih skupi tu, da s njime budu,
da zadnji put ih riječju ustalasa.
Tu svi su, koji ga slušahu u čudu,
kao duša neba, mudrost jasnog glasa.

I uzbuđeni kad je progovorio Vidoviti,
o izdaji, o žrtvi, i svi, da će ga ostavit,
ne nadajuć se, da će to prosloviti,
od zdjele dižu ruku, što htjedoše je postavit.

On gleda onog, tko je nije trgnuo,
i osuden je, da bude žrtva žrtve,
taj je Bog već davno udes vrgnuo,
da izda onog, što će spasit mrtve.

I osvetničke riječi tad zakružiše
do srca izdajice, o kazni što će doći.
O tko zna, da l’ ga možda i ne rastužiše,
al svojim putom kobnim on mora poći.

A osjećajuć se ostavljen teškim snima,
dok nitko tu ga prozreti ne umije
Krist sjedi kao savjest medu njima,
I svak se boji nečeg, što ne razumije.