Serafin Mičić, pjesnik, rođen je 1913. u Punti Miki kraj Zadra, a umro je 2002. u Zadru. Klasičnu gimnaziju pohađao je u sjemeništu na otoku Galovcu kraj Preka i u Zagrebu. Studij teologije završio je na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu, a 1937. bio je zaređen za svećenika. Kao kapelan i župnik službovao je u više mjesta, a predavao je i hrvatski jezik i književnost u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu. Posljednje godine života proveo je u samostanu sv. Mihovila u Zadru. Objavio je dvije zbirke pjesama ‘Aureole’ i ‘Zvjezdane vigilije’ koje je predgovorom popratio Zvonimir Mrkonjić. Dok se u prvoj zbirci mogu čitati pjesme koje su uglavnom na tragu hrvatske međuratne lirike, u drugoj zbirci riječ je ipak o drukčijem, modernijem pjesničkom izrazu. Iako jednostavne, iako i rimovane, kao da ih izražava suvremeniji pjesnički senzibilitet.

Nedjeljko Mihanović ocjenjuje kako pjesnik „eshatološku spiritualnost objedinjuje s impresionističkom percepcijom prirode, u kojoj otkriva tragove Božje nazočnosti i svjetlo ljepote“, dok poeziju doživljava „odsjevom božanskoga bića koje se očituje u prirodi“. Mičić je pjesnik smirene i tihe intonacije, koja baštini duh franjevačke poniznosti i evanđeoskoga ideala ljubavi prema čovjeku. Pjesnički izraz mu je prožet jednostavnom metaforičnošću i skladnim ritmom.

Na treću nedjelju Došašća, na Dominica gaudete, Nedjelju radujte se, čut ćemo Mičićevu pjesmu Zvjezdane vigilije. U pjesmi Zvjezdane vigilije, slobodnoga, a ipak skladno ritmizirana i kadšto rimovana stiha, što pokazuje svojevrstan pjesnikov zaokret prema modernijem i suptilnijem pjesničkom izrazu od onoga kakvim je bio u ‘Aureolama’ iz 1942., gotovo mističnoga raspoloženja, pjesnik se posve otvara, raširenih ruku posve predaje svjetlu svjetla, Kristu, Spasitelju koji dolazi.

Zvjezdane vigilije

Dugo,dugo već čekam

pod zvijezdama

ogrnut u modrinu

zornica

na božićna zvona

blagdanska

sklona

da otvorim dušu

i sva vrata

i na srebro pijetla

raširenih ruku

stupim

u svjetlo svjetla.