Budi dio naše mreže

U poetsko-glazbenom serijalu "Lirika došašća" danas vam donosimo stihove Ive Lendića, pjesnika koji je dio života proveo u emigraciji u Buenos Airesu. O proslavi Božića bez najbližih iz obitelji govori i njegova pjesma "Pismo doma za Božić".

/ Božidar Petrač/mb

Pjesnik, esejist, novinar i prevoditelj Ivo Lendić, rođen je 1908. u Janjini na Pelješcu, a umro je 1982. u Iguazu, u Argentini. Klasičnu gimnaziju završio je u Dubrovniku. Upisao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Učlanio se u Hrvatsko katoličko društvo „Domagoj“ i tijekom studija uređivao časopis „Luč“ u kojem je objavljivao pjesme, političke i druge članke. Godine 1929. počeo je surađivati u tjedniku „Narodna politika“, postao je urednik kulturne rubrike „Hrvatska straža“. Surađivao je i u „Hrvatskom narodu“, a bio je njegov rimski dopisnik. S Ivom Bogdanom suosnivač je Moderne socijalne knjižnice Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima. Prvu nezapaženu zbirku ‘Lirika’ objavio je 1930., sudjelovao je u zajedničkoj zbirci ‘Lirika grude’ iz 1934., dok se u najvažnijoj zbirci ‘Angelusi’ iz 1936. promiče u iznimnoga lirika katoličkoga nadahnuća. U emigraciji nastavlja sličnim tragom, njegujući i dalje kršćanske motive, ali im pridodaje i motiv emigrantske tuge i nostalgije za domovinom. Ivo Lendić je u Buenos Airesu uređivao jedan od najistaknutijih listova hrvatske emigracije „Glasnik sv. Antuna“ u kojem je objavljivao razne političke, društvene, kulturne i duhovne priloge. U pjesmi ‘Pismo doma za Božić’, kao čovjek bez domovine, prisjeća se svoje obitelji, svojih dragih i milih, prisjeća se onih Božića koje su zajedno proveli, ističući kao je u duhu s njima.

Pismo doma za Božić

Kao da vas vidim, dragi moji,

u božićno jutro,

kad vam listonoša uruči ovo pismo.

Mati će ga čitati, a otac slušati.

Ne znam, da li će biti sunca, da li će biti bure

nad Janjinom dragom,

ali znam, da će biti prostrt stol i poredane čaše

za božićni objed,

i da će zvoniti, zvoniti zvona

s crkve tik kuće naše.

I ove godine bit će prazno moje mjesto

i mjesta moje braće za vašim božićnim stolom,

ali nemojte bit istoga tužni,

neka vaši zalogaji bar zbog mene

ne budu začinjeni danas

tugom i bolom.

I kad se vratite s božićne svete Mise,

neka ne plače mati,

a otac neka ne bude smrknut i neka ne gleda kroz prozor,

kako posljednje lišće pred crkvom

kružeći traži konačno smirenje svoje.

Sjednite smireno za stol naš skromni,

gdje duge me, dugo već čeka

i mjesto prazno moje.

I znam, da će vam suze navrijet na oči,

kad sjetite se mene, toliko dugo

u bolnici bolna i sama,

a ja vam veselo čestitam Božić

i molim Vas, ne tugujte,

ja sam u duhu s vama.

Danas se uvijek osjećaju daljine,

danas će biti prazno pred našom crkvom,

jer svatko se požurio doma,

danas će i kuća naša izgledati prazna,

ali duša priprosta vaša

neka ne bude prazna.

Imam u sobi bolničkoj svojoj

stol bijeli i malen. Tu ću vaše poredati slike;

zamišljat ću eto u duhu,

da niste daleko za mnom, za gorom, za dolom,

nego da ste sa mnom tu

za ovim malim stolom.

I kao što je duh moj danas s vama,

neka i vaš bude sa mnom,

i s dušom mojom.

I bit će mi ko da vas čujem,

gdje brige mi kažete svoje

o ljetini, o kući, a najviše one o meni.

Pitat ćete, kako mi je,

kako se osjećam ovdje.

A ja ću vam pokazat kroz prozor pučinu divnu i sjajnu,

pričat ću vam o Bogu siromaha, koji se rodio danas,

i otkriti vam tako

radosti svoje tajnu.

Još jednom na koncu želim vam radostan Božić.

Mislite na me, ali bez boli,

Božićnih zvona slušajući glas.

A ja ću držati u ruci vaše slike

i dugo, dugo pun sreće

misliti na vas.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja