Zdravko Gavran rođen je 1957. u Slavonskom Brodu, a od 1985. stalno živi u Zagrebu. Završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U posljednjih dvadeset i pet godina objavljuje književne i publicističke te profesionalno-novinarske radove. Priredio je niz knjiga, pjesme Izidora Poljaka, estetske oglede Rajmunda Kuparea i publicističke radove Marija Matulića i oglede Nedjeljka Subotića za biblioteku Hrvatska katolička baština. Prevodi s njemačkoga i engleskoga jezika. Pogovorima ili predgovorima popratio je niz djela domaćih i stranih književnika, primjerice Stamaća i Eliota. Sedam godina bio je voditelj tradicionalne međunarodne manifestacije Društva hrvatskih književnika Zagrebački književni razgovori. Godine 2007. objavio je zapaženu knjigu književnih ogleda i kritike Pod svodovima svoga neba, posvećenih hrvatskoj lirici 20. stoljeća.

Kao pjesnik sklon je formi epigrama i jezičnom dovitljivošću prokazuje mane i izopačenosti našega vremena i našega društva, objavivši dvije zbirke Paprenjaci i Epigrami. Godine 2005. objavljuje svoju u pravom i čistom smislu pjesničku zbirku Stijenj. Svojim pasatističkim pjesmama, kako ju je podnaslovio, znatno doprinosi suvremenom hrvatskom duhovnom pjesništvu. U pjesmi Prosinac, iz spomenute zbirke, neizravno upućuje na bitni smisao toga mjeseca: riječ je o prosinuću kojim bliješti smisao cijeloga mjeseca, što u vremenu iščekivanja, koje je i studeno, i puno zebnje, ali i žudnje, što u vremenu Božića i božićne osmine kad je prosinulo u Isusu u jaslama.

Prosinac

Sunce je nisko iza krovova,

za hrptom ulice,

za bokom grada,

za zatiljkom svijeta.

Ljepotom zasja sivilo,

pred zrenjem djeteta,

pred bdijenjem slikara,

pred prenjem pjesnika,

pred htijenjem mistika.

Prosinu smisao prosinca,

sa studeni u prstima,

sa zebnjom u prsima,

sa žudnjom u njedrima,

sa djetešcem u jaslama.