Pitoreskno zagorsko mjesto Desinić diči se spomeničkim biserom nulte kategorije koji u sebi čuva sjećanje na Veroniku Desinićku, suprugu Fridrika II. Celjskog i njihovu nesretnu ljubav. Kapela sv. Ivana u Ivaniću Miljanskom u blizini Vingrada, koju je dao sagraditi Fridrik II. u spomen na neprežaljenu Veroniku, kroz biblijske prikaze na svojim zidovima čuva od zaborava njihovu životnu priču.
Plemićki grad Dvor Veliki Tabor, mjesto gdje su nekada živjeli grofovi i vitezovi, danas je obnovljeni muzejski prostor. Smješten je na omalenom brežuljku poviše Desinića koji pripada istoimenom gorskom masivu, do vrha brežuljka na kojemu je smješten sam Tabor vodi vijugav puteljak. Put uspona ugodan je i ne odviše zahtjevan, a do njega se može stići i biciklom ili automobilom.
Cijeli brežuljak na kojem se nalazi Dvor Veliki Tabor nekada je bio opasan zidom. Ulaz u njegovo vanjsko dvorište bio je sa zapada, gdje se nalazila četverokutna ulazna kula s gradskim vratima. Tu su bili stanovi za sluge te prostorije za vinsku prešu. S desne strane kule nalazio se peterokutni bastion za teško naoružanje. Uzduž sjevernog i južnog zida bile su dvije polukružne kule. Uz južni zid nalazile su se kuće za pastire i konjušare te velika staja za konje i spremište za kola. Tlocrt Velikog Tabora nalikuje grozdu i nepravilnog je oblika.
Jezgru čini velika peterokutna kula oko koje je formiran obrambeni prsten. Središnja kula okružena je s četiri polukružne branič kule koje povezuju visoki bedemi te ulazna kula u obliku nepravilnog višekutnika. S obzirom da je glavna funkcija izgradnje Velikog Tabora bila obrambena, raspored branič kula bio je uvjetovan zahtjevom da se svaka točka grada može jednako lako braniti sa što manje ljudi.
Posjetitelji Dvora Veliki Tabor u svom sjećanju ponesu narodnu predaju o Veroniki Desinićkoj. Za vladavine bana grofa Hermana II. Celjskog, njegov sin Fridrik, jašući očevim posjedima zagledao se u nježnu zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna ljubav koja nije bila po volji Fridrikovu ocu. Unatoč njegovu protivljenju, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn, u blizini Kočevja u Sloveniji, gdje su se u tajnosti vjenčali.
Grof Herman doznavši za njihovo vjenčanje, poslao je vojsku s nalogom da uhvati netom vjenčani par. Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te je ona pobjegla preko Gorskog kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita. Fridrika su očevi vojnici uhvatili i zatvorili u Celjsku kulu, usku i visoku oko 23 metara u kojoj je bio zatvoren više od četiri godine. Od tada se ta kula zove Fridrikova kula. Veroniku su Hermanovi vojnici zatvorili. Nesretnu Veroniku grof Herman je optužio da je copernica (vještica, op. a.) koja je zavela njegovog sina.
Veronikin slučaj bilježi Aeneas Sylvius Piccolomini, autor izvješća koje je kao papin diplomat boravio na dvoru Fridrika III. Habsburškog, te pisama u kojima spominje događaje vezane uz drugu ženu Fridrika II. Celjskog, Veroniku. Kasnije je Aeneas Sylvius Piccolomini postao papa Pio II.
Organizirano suđenje Veroniki (današnjim rječnikom, montirani proces, op. a.), trajalo je puna dva dana uz okrutno mučenje glađu i žeđu te na druge načine.
U predvečerje drugog dana suci su izjavili: “Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen”.
Unatoč oslobađujućoj presudi, čim su suci otišli, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu su postavili veliku drvenu posudu punu vode i u njoj utopili Veroniku. Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zidine dvora, tamo negdje gdje se peterokutna kula spaja s ulazom u dvorac. Lokalno stanovništvo priča da se i danas, osobito za dugih zimskih noći, uz fijuk vjetra u Velikom Taboru čuju jecaji nesretne Veronike…