Bednjanski se govor ubraja među najinteresantnije, najmelodičnije i najkompliciranije govore kajkavskoga narječja zbog bogatstva vokala, diftonga, zanimljivih glasovnih promjena, akcenata i drugih osobina.

Gošća emisije Dragica Žimbrek, naglašava da je „svoju posebnost bednjanski govor sačuvao kroz stoljeća zahvaljujući zatvorenosti i prometnoj izoliranosti bednjanskoga kraja što je rezultiralo malim migracijama i gotovo neznatnim naseljavanjima iz susjednih govornih područja”.

Očuvanju te posebnosti pridonijela je i činjenica da su gotovo svi govornici bednjanskoga govora u prošlosti bili kmetovi ili seljaci, većinom nepismeni, na koje je utjecaj književnog jezika bio gotovo zanemariv. „Tome pridonosi i struktura toga govora koja svojim brojnim vokalnim nijansama utječe na to da svaka nova riječ, bez obzira iz kojeg jezika, odmah dobije bednjanski oblik i naglasak.” Upravo je prilagodljivost bednjanskoga govora da svaku novu riječ “udomaći”, tj. učini svojom, pridonijela velikom leksičkom utjecaju sa strane: u vrijeme Austro-Ugarske najveći je bio utjecaj njemačkog i madžarskog, a danas je najprimjetniji leksički utjecaj hrvatskog književnog jezika.

Žimbrek ističe „da se današnji bednjanski govor od prijašnjeg, koji se govorio prije 50 ili 100 godina, najviše razlikuje upravo na području leksika, tj. riječnog blaga”. Opisivanje leksičkih razlika između današnjeg i povijesnog bednjanskog govora moglo bi postati zanimljivim predmetom proučavanja. Promjeni leksika pridonijela je promjena načina života, tj. prelazak s bavljenja isključivo poljoprivredom na bavljenje obrtom, industrijom, uslužnim i intelektualnim djelatnostima. To je s jedne strane uvjetovalo nestanak mnogih riječi i izraza vezanih uz poljoprivredu, stočarstvo, domaćinstvo itd., a s druge strane pojavu potpuno novih iz područja tehnike, znanosti i dr. U posljednje je vrijeme naročito među mlađom generacijom prisutan trend da umjesto izvornih bednjanskih riječi, koje još nikako ne bi trebalo smatrati zastarjelima, koriste riječi iz književnog jezika na način da ih samo preoblikuju na bednjanski akcent. Svi sadašnji i budući govornici bednjanskoga govora trebali bi voditi računa o tome da se odupru opasnosti svođenja bednjanskoga govora na puko prilagođavanje književnih izraza bednjanskom naglasku, lišavajući ga izvornih leksičkih jedinica.

„Bednjanskim govorom govore stanovnici općine Bednja u koju, osim same Bednje spadaju Pleš, Šaša, Vrbno, Trakošćan, Benkovec, Rinkovec, Prebukovje itd. Govor je na čitavom navedenom području uglavnom isti, samo se govor Rinkovčana i Cvetlinčana razlikuje od govora u navedenim naseljima”, rekla je Žimbrek. Govor u Rinkovcu, koji graniči s Lepoglavom, razlikuje se u akcentu. Umjesto “keküoš, nuogo, vûodo” Rinkovčani će reći “käkeš, nägo, vädo”. Cvetlinčani će pak reći mujziko umjesto muziko itd. Bednjanski govor nije potpuno osamljen. Njegove se glavne osobine nalaze i u susjednim krajevima: u Lepoglavi, Kamenici, a osobito u Jesenju.

U znanstvenim je krugovima bednjanski govor nepravedno zanemarivan. Utoliko je važnije spomenuti profesora i dijalektologa Josipa Jedvaja, rođenog u Šaši, koji je u okviru Hrvatskog dijalektološkog zbornika (str. 279-330) objavio dosad najprecizniju i najopširniju studiju o bednjanskom govoru koja se ubraja među najbolje opise jednoga našega organskoga govora. Pučanstvo općine Bednja zahvalilo mu je na tom djelu imenovanjem područne škole u Vrbnu i jedne ulice u Bednji njegovim imenom.

Upravo je iz nastojanja da se sačuva i očuva bednjanski govor, kao najstariji hrvatski kajkavski pradijalekt, proizašao zvukovni zapis većine dijelova zbornika Nošo bedljuinsko rieč.