Što je tako posebno baš u međimurskoj popevki da je zaslužila ove časne upise?

Prvo moramo govoriti o toj fantastičnoj melodiji, a onda, naravno i o stihovima koji su sastavni dio pjesme. Stihovi su uglavnom lirske minijature koji govore o životu naših bližih predaka, ali odjekuju i nekim dalekim precima.

Sudjelovali ste kao koordinatorica upisa na listu. Kako je tekao taj proces? Ima li UNESCO posebne uvjete koje treba zadovoljiti da bi se neko kulturno dobro našlo na listi?

Najvažnije je nematerijalno dobro zaštititi na nacionalnoj listi. To sam inicirala još 2011. u Međimurskoj županiji i godinu kasnije smo se uspjeli dogovoriti. Kad kažem ‘mi’ onda mislim na svoju udrugu ‘Matapur’, koja je inicijator i jedan od potpisnika, zatim na KUD Seljačka sloga iz Nedelišća, dugogodišnjeg organizatora festivala Međimurska popevka i na trećeg potpisnika, a to je Zajednica hrvatskih kulturno-umjetničkih udruga Međimurske županije, krovna udruga koja danas obuhvaća 73 KUD-a samo u Međimurskoj županiji.

Što je UNESCO konkretno tražio za nominaciju i kako ste im to prezentirali?

Ima dosta kriterija, ali ono što je najbitnije jest da postoji povijesni kontinuitet do današnjih dana i da je to nematerijalno dobro još uvijek živo. To je jako važno. Mi imamo neka nematerijalna dobra u našoj zemlji koja više nisu dio običajne prakse i takva se dobra ne mogu, nažalost, zaštititi. Drugo što je važno je da to nematerijalno dobro ne smije prema drugome iskazivati nikakvu netrpeljivost, da nikoga ne vrijeđa, nikoga ne ponižava, da nema poziva na sukobe i sl. Međimurska popevka je zaista miroljubiva popevka.

Međimurska popevka je imala najviše nositelja vještina od svih naših zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara. Tko su ti nositelji?

To su svi oni koji u svakodnevnom i blagdanskom razdoblju potiču, organiziraju i/ili izvode međimursku popevku. To su već spomenuti KUD-ovi, škole u kojima se njeguje zavičajna nastava, glazbene škole te Muzej Međimurja Čakovec, Centar za kulturu Čakovec, Učiteljski fakultet itd. Bila su 73 potpisnika, do sada najviše od svih zaštićenih nematerijalnih dobara. Ja sam bila koordinatorica između Ministarstva kulture i lokalne zajednice i kada smo se okupili na sastancima, bilo je uistinu veliko uzbuđenje jer je među nama bilo i pojedinaca koji su bili potpisnici, a među njima je bila i teta Liza.

TETA LIZA, iz Arhive Zajednice HKUU Međimurske županije autor Ljudevit Bošćak

Koja su glavna obilježja međimurske popevke?

Ima ih dosta, ali ono što prvo čujemo, bez obzira jesmo li glazbeno obrazovani ili ne, jest da ih je većina tugaljiva, melankolična. Nisu sve, ali većina je.

Zašto je to tako?

Dijelom je stvar u neobičnoj melodiji koja i kad nije sjetna, zvuči drugačije. Zašto je to tako? Zato što su ispjevane u starocrkvenim modusima jer to nije dur kakvom smo skloni kroz popularnu pjesmu, a niti čista molska ljestvica. To su modusi koji imaju neke specifičnosti i zbog toga melodija zvuči drugačije. Sve međimurske pjesme su ljubavne. Neke od njih su vrlo stare i odjekuju arhetipskim ljubavnim temama, a neke su novijeg datuma i najčešće pjevaju o nostalgiji Međimurki i Međimuraca u stranom svijetu, bilo da su pošli trbuhom za kruhom, bilo da su bili u ratovima.

Međimurska popevka ima dugu i bogatu povijest, a u toj povijesti i Katolička Crkva odigrala je značajnu ulogu.

Tako je. Za vrijeme Jugoslavije o tome se nije smjelo govoriti pa je često bila prešućena činjenica da se međimurska popevka jedno vrijeme mogla izvoditi samo u crkvi. Danas o tome slobodno govorimo i ja to volim naglasiti. Međimurje je kao teritorij za vrijeme Austro Ugarske pripadalo mađarskoj vlasti i bila su velika nastojanja oko mađarizacije stanovništva. Crkva je tada u pripadala Zagrebačkoj biskupiji, kasnije nadbiskupiji i u crkvi se moglo govoriti i pjevati hrvatski. Sretna okolnost je da je zahvaljujući hrvatskim župnicima, a i ponekom mađarskom, popevka ipak očuvana. U crkvi se nije pjevala samo sakralna međimurska popevka, nego i svjetovna. Dakle, velik opus međimurskih napjeva, i sakralnih i svjetovnih, sačuvan je upravo zahvaljujući svakodnevnoj praksi pjevanja međimurske popevke u crkvi.

Je li se popevka mijenjala kroz povijest? Znamo li mi danas koliko je stara izvorna međimurska popevka?

To je jako teško pitanje. Ali je lako odgovoriti da nema tog (ne)materijalnog kulturnog dobra koje nije doživjelo promjene. Govoriti o nečemu što je najarhaičnije i nepromjenjivo, bilo bi zapravo suludo. Upravo zato što je opstalo do danas, to znači da se mijenjalo i prilagođavalo novim kontekstima, novim uvjetima života pa i novim životnim i godišnjim situacijama. Mi imamo pjesme koje nas povezuju s davnim pretkršćanskim razdobljem, ali ni ti elementi ne bi opstali u pjesmi da nisu dobili neko novo značenje, da nisu reinterpretirani. Kad je prihvaćeno kršćanstvo, onda su i dio običaja i pjesama dobili novo značenje. Da nije bilo tako, danas o njima ne bismo ništa znali. Naravno da postoje i pjesme koje su nastajale kasnije, i svjetovne i duhovne.

Možemo li istaknuti neke pojedince koji su zaslužni za očuvanje tih pjesama?

Svakako je jedan od najvećih bio etnomuzikolog, rođen u međimurskom Vratišincu, svećenik i pravnik, Vinko Žganec. Mnogi i ne znaju da je on utemeljitelj našeg Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Bio je i prof. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i cijeli niz skladatelja je upravo od Žganca čuo međimursku popevku i zato brojni veliki hrvatski, ali i ne samo hrvatski, kompozitori obrađuju međimursku popevku za zborsko pjevanje i za instrumentalne izvedbe. Toga prije Žganca nije bilo. Ni u jednom udžbeniku, ni u jednim notama prije Žganca i njegovih knjiga objavljenih u vlastitoj nakladi, nema međimurske popevke. Vidite koliko jedan čovjek može učiniti.

Postoje i neke međimurske pjesme koje imaju oblik čardaša, odnosno čipčardaša. O kakvim je pjesmama riječ?

U Međimurju postoji jedan pjevani ples koji se zove čipčardaš. Postoji teza hrvatskih etnokoreologa, prije svega Ivana Ivančana i Stjepana Sremca, da je se taj čipčardaš razvio iz hrvatskog tanca i da je sličan s drmešom kajkavskog područja. Nije nemoguće da su Mađari kad su došli na ovaj prostor preuzeli takvu glazbu od Slavena i da je na taj način nastao poznati mađarski čardaš.

Uvrštavanjem na UNESCO-ovu Listu svjetske nematerijalne baštine međimurska popevka stekla je međunarodno priznanje, a istodobno hrvatska kultura i njezina povijest postaju svjetski prepoznatljive. Što, zapravo, Hrvatska i Međimurje dobivaju tim uvrštavanjem?

Prije svega im je donio jednu međunarodnu potvrdu da se radi o važnom nematerijalnom dobru i jedno samopouzdanje. S obzirom da su Međimurci dugo bili pod tuđinskom vlašću, ponižavani, omalovažavani, proglašavani dijelom drugih etniteta i nacija, ovo im je potvrda je to nešto njihovo, međimursko. Drugi važniji poticaj je da ne nastane prekid prijenosa tradicije i znanja i da ta pjesma ne bude samo ona koja se sluša, nego i aktivno izvodi. Ali, to treba krenuti od vrtića i škole jer više ne živimo u velikim zadružnim obiteljima kao nekada kada se popevka prenosila s koljena na koljeno, iako to i danas funkcionira u manjoj mjeri. Svakom čovjeku treba sidro. To je dio našega identiteta. Mi imamo nekoliko svojih osobnih identiteta. Jedan od njih je vezan uz našu državu, ali i uz naš zavičaj. Čovjek koji nema sidro s vremenom može imati ozbiljnih problema sam sa sobom. Da bismo i kao nacija bili uspješni, prvo moramo raščistiti sami sa sobom.

Emisija “Kulturni biseri Hrvatske” o međimurskoj popevki emitirana je 21. lipnja u 17.20.