Životna priča Tonija Volarića mogla bi poslužiti za solidnu holivudsku filmsku uspješnicu o probijanju na svjetske pozornice unatoč skromnim početcima, no poznavajući njegovu čvrstu vjeru može se reći da se radi o još jednoj prispodobi o talentima. U nastavku saznajte i zašto.
Toni Volarić (r. Zagreb, 10. travnja 1967.) hrvatski scenarist, redatelj dokumentarnih filmova i novinar u petak je, 4. listopada, gostovao u emisiji “Ljudi iz sjene” Slavka Nedića na Hrvatskom katoličkom radiju. U razgovoru sa Slavkom osvrnuo se na svoj šarolik i trnovit životni i karijerni put te otkrio da boluje od Parkinsonove bolesti.
Teško djetinjstvo u Dubravi
Do svoje 10. godine živio je u 15 m² s roditeljima i dvije sestre. Priznaje ga je takvo odrastanje značajno odredilo, ali njegova priča, kako i sam kaže, ipak nije tužna nego poticajna svim ljudima koji moraju funkcionirati u sličnim teškim situacijama.
“Oskudne materijalne okolnosti ne smiju te spriječiti u ambicijama i ostvarivanju darova koje ti Gospodin udijelio”, poručio je Toni.
Karijerno šaranje od veterine, solo pjevanja do BBC-ja i Hrvatskog društva skladatelja
Paralelno sa redovitom srednjom školom, završio je i srednju glazbenu. Prijatelj iz glazbene pozvao ga je da postane pjevač grupe “Gonzo” u kojoj je otvarao koncerte bendovima poput Psihomodo popa u zagrebačkim klubovima.
Studirao je na Veterinarskom fakultetu, pjevao u nekoliko crkvenih i svjetovnih zborova, posebno ga je pokojni profesor Vinko Glasnović izdvajao kao solistu u crkvi Svetog Franje na Kaptolu i crkvi Svetog Marka na Gornjem gradu.
Godine 1998. kuca na vrata HTVove emisije “Dobro jutro Hrvatska” i za tu i mnoge druge emisije proizvodi i objavljuje više od tisuću televizijskih priloga, uključujući intervjue s mnogim domaćim i inozemnim zvijezdama, od Sarah Jessice Parker u New Yorku do Jodie Foster u Parizu.
Oskudne materijalne okolnosti ne smiju te spriječiti u ambicijama i ostvarivanju darova koje ti Gospodin udijelio.
Godine 2000. s još je dvojicom kolega primljen na audiciji i na više godina angažiran kao novinar, a onda i urednik za BBC World Service. Javljao se s predsjedničkih izbora iz Washingtona, francuskog referenduma u Parizu, svečanosti proširenja EU u Dublinu, G8 summita u Edinburgu, Europskog nogometnog prvenstva u Portugalu i mnogih drugih događanja.
Od 2011. do 2014. bio je direktor programa CMC-a, jedine glazbene televizije s nacionalnom frekvencijom. Od 2016, počinje raditi kao scenarist i redatelj dokumentarnih filmova o velikim hrvatskim glazbenicima.
Čovjek iz sjene iza najvećih hrvatskih dokumentaraca
Do 2022. bio je scenarist i redatelj 41 dokumentarnog filma emitiranog na Hrvatskoj televiziji, među kojima su, u produkciji Glazbenog saveza Unison i Hrvatskog društva skladatelja, filmske životne priče o umjetnicima kao što su Arsen Dedić, Vice Vukov, Dino Dvornik, Miljenko Prohaska, Oliver Dragojević, Dunja Vejzović, Zdenko Runjić, Ruža Pospiš Baldani, Boško Petrović i dr.
Temelj svakog dokumentarnog filma jest bogata biografija čovjeka o kojem govorim (kroz film). On je već raspisao scenarij svojim životom, ja samo ne smijem pogriješiti i iznijeti krivi podatak.
“Hrvatsko društvo skladatelja povjerilo mi je izradu dokumentaraca o 12 priznatih skladatelja, od Đela Jusića i Alfija Kabilja do Rajka Dujmića. Tijekom rada na Dujmićevoj priči pio sam kavicu u Splitu kod Tonke iz njegove pjesme, dakle supruge pokojnog genijalca Momčila Popadića Pope. Kad mi je pokazala njegovu torbu i originalne tekstove za uglazbljivanje obećao sam joj da ćemo bez naknade snimiti dokumentarac o njemu”, prepričao je zanosne početke scenarističkog rada.
Ljudi ga, kaže, ne prepoznaju jer se nikad nije pojavio niti u jednom od svoja 42 filma, što ga čini pravim “čovjekom iz sjene”.
“Ne naslikavam se niti u filmovima niti inače, ne idem po eventima, ne volim se svečano odijevati, ne držim do nekih protokola ni kravata, mislim da i nemam niti jednu i najsretniji sam na snimanju ili u montaži. Ja proizvodim priče o umjetnicima, ne vidi me se i nitko neće pamtiti mene. Ali se nadam da će pamtiti te moje priče, skuhati si čaj, podvući na kauču noge pod sebe i pogledati tko je bio taj npr. Rajko Dujmić i zašto nam je važan”, objasnio je.
Inzistiranje na istini
Specifičnost Tonijevih filmova nije spektakl otkrivanja prljavog rublja poznatih lica, nego ako bi i otkrio štogod što javnost nije znala bila bi to neka pozitivna osobna priča.
“Uvijek kažem, temelj svakog dokumentarnog filma jest bogata biografija čovjeka o kojem govorim (kroz film). On je već raspisao scenarij svojim životom, ja samo ne smijem pogriješiti i iznijeti krivi podatak”, pojasnio je.
Povjerenjem do uspjeha
Ističe kako uvijek nastoji stvoriti povjerenje sa svojim sugovornicima o čijim bližnjima snima dokumentarce jer na taj način mogu iskreno komunicirati i stvoriti realnu sliku osobe o kojoj govore. Najvažnije su mu duboke osobne priče pomoću kojih filmom može uroniti u osobnosti poznatih lica.
Iz nekog razloga, rekao bih Božjom rukom, ljudi mi se otvaraju do te mjere da mi se moja radna ekipa jednostavno ne može načuditi.
“Ključne su oči, sugovornici mi moraju vjerovati, odnosno mojim očima jer u njima vide da mislim dobro i da nešto znam te da ih neću pitati gdje idu na skijanje i gdje izlaze. Iz nekog razloga, rekao bih Božjom rukom, ljudi mi se otvaraju do te mjere da mi se moja radna ekipa jednostavno ne može načuditi. Zašto to ispričaju baš meni, zašto baš meni vjeruju, to samo dragi Bog zna”, podijelio je Toni i istaknuo da mu takva iskrenost značajno doprinosi u stvaranju čiste emocije po kojoj ga publika i kritika upravo i prepoznaje.
“Kad sam Oliverovoj obitelji u dnevnoj sobi splitskog stana pokazao film grlili su me, hvalili i ljubili”, rekao je Toni i dodao: “Istina, ubrzo nakon toga tvrdili su da to i nije neki film, ali o tome zašto dokumentarac nije, kako sam predlagao i obitelj prihvatila, krenuo u kino distribuciju regijom, možda bi trebali govoriti drugi”.
O neuspjelim projektima?
Trenutno priprema novi humanitarni film koji prošao niti na jednom od natječaja, od HRT-a do HAVC-a. Ipak, Toni nije pristao na poraz te je odlučio proizvesti film, i to bez honorara.
“To mi je bolna tema. Riječ je o mladim i manje mladim ljudima različitih profesija koji svaku večer, 365 dana na godinu, odlaze u 19 sati u dječju bolnicu čitati malim bolesnicima priče za laku noć. Dakle i sad me stisne u grlu kad ovo govorim. Jer, publika se na čitanju priča mijenja, neka su djeca Bogu hvala otpuštena, ali neka odlete na drugi svijet. Ivan Dečak iz grupe Vatra obećao mi je odmah bez naknade napisati glazbu, ja se odričem honorara za scenarij i režiju i čini se da nam preostaje samo crowdfunding kampanja koju već pripremamo kako bismo proizveli taj divan film.”
Najdraži su mi, iako su me najviše i “koštali“ do danas jedini dokumentarci o Oliveru Dragojeviću i Dinu Dvorniku.
O poimanju vjere
Teške okolnosti od skromnog i traumatičnog djetinjstva, poslovnih uspona i padova, nebrojenih početaka od nule, rastave, Parkinsonove bolesti nisu ga pokolebale zahvaljujući čvrstoj vjeri.
Dužan si iskoristiti svoje talente.
“Važno je nikada ne gubiti vjeru i nikada pomisliti da te tvoj anđeo čuvar ostavlja, jer taj te ne ostavlja”, poručio je te dodao: “Nemoguće je gledati na život kao nešto što si ti stvorio. Nemoguće je živjeti bez duhovne dimenzije i ne razmišljati o darovima koje nam je Bog dao. Dužan si iskoristiti svoje talente. Nemoj bježati od sebe, nemaš kud’ ionako je sve upisano”.
Cijelu emisiju možete poslušati ovdje: