Na prvi pogled, romani Jane Austen djeluju kao uglađene priče o balovima, brakovima i društvenim nesporazumima engleske provincije. No ispod finog humora i ironije ozbiljna je moralna vizija svijeta.
Upravo u toj tihoj etici svakodnevice, katolički čitatelj može prepoznati nešto iznenađujuće blisko vlastitoj tradiciji.
Jane Austen rođena je 16. prosinca 1775. u anglikanskoj obitelji. Njezin otac i dvojica braće bili su svećenici, a sačuvane molitve koje je sama pisala svjedoče o osobnoj, nenametljivoj, ali stvarnoj pobožnosti. Nije bila teologinja, ali je duboko vjerovala da je moralni red svijeta ukorijenjen u Božjoj providnosti. Ta se vjera ne propovijeda izravno, nego se pokazuje kroz posljedice ljudskih izbora.
U Ponosu i predrasudama moralni rast Elizabeth Bennet i Darcyja ne događa se romantičnim zanosom, nego poniznim priznanjem vlastitih pogrešaka. Ova dinamika obraćenja – spoznaja istine o sebi, kajanje i promjena ponašanja – vrlo je bliska katoličkom shvaćanju savjesti i kreposti. Slično tomu, „Razum i osjećaji“ suptilno zagovaraju ravnotežu razuma i emocija, odbacujući i hladni racionalizam i neurednu strast.
Nije bila teologinja, ali je duboko vjerovala da je moralni red svijeta ukorijenjen u Božjoj providnosti.
Posebno je zanimljiv Austeninin prikaz anglikanskog klera. Iako katkad satirična, kritika nije usmjerena protiv vjere, nego protiv mlakosti i taštine. Likovi poput Edmunda Bertrama u Mansfield Parku prikazani su kao ozbiljni, moralno odgovorni ljudi kojima je služba poziv, a ne društveni ukras. To je shvaćanje služenja koje je katolicima vrlo blisko, premda Austen ne dijeli katoličko razumijevanje sakramenata, hijerarhije ili marijanske pobožnosti, koje u njezinim djelima, razumljivo, uopće ne nalazimo.
Zašto bi, dakle, katolici trebali čitati Jane Austen?
Zato što njezini romani nude rijedak spoj književne ljepote i moralne jasnoće bez moraliziranja. U svijetu u kojem se često slavi subjektivni osjećaj iznad istine, Austen podsjeća da karakter, samodisciplina i vjernost dobru vode istinskoj sreći. Čitanje njezinih djela, ozbiljnih ali prožetih humorom, svojevrsni je ispit savjesti.
Jane Austen preminula je 1817. godine. U njezinom opusu ostalo je i nekoliko predivnih iskrenih molitava koje je njezina obitelj koristila tijekom večernjih pobožnosti. Svaka od ovih molitava otkriva njezinu zahvalnost za Božje blagoslove te njezinu težnju za svetim životom – kroz izraze žene čije je srce bilo duboko dirnuto vjerom.
Osjećamo da smo blagoslovljeni daleko više nego što smo zaslužili; pa iako ne možemo drugačije, nego moliti da sve te milosti potraju, priznajemo da ih nismo zavrijedili, pa Te stoga molimo da nam oprostiš drskost naših želja.
(Uz dopuštenje nakladne zaklade Ognjište preuzeto iz knjižice „Molitve“)