Onima koji su ovih božićnih blagdana osamljeni i daleko od najmilijih, onima u bolnicama, hospicijima i domovima za starije, onim Hrvaticama i Hrvatima razasutim po dalekim kontinentima i onima u našim susjedstvima koje nitko ne posjećuje, nitko njihovu samoću ne primjećuje, niti za njih mari, književnica Tuga Tarle poklanja pjesmu "Samotan Božić".
“Sjetimo ih se i barem načas molitvom u srcu poželimo i njima ljubavi i ljudske topline, a one koje možemo, usrećimo lijepom riječju, porukom, čestitkom – jer im je ovoga Božića možda daleko važniji od kruha, kruh naše nježnosti i pažnje, brige i ljubavi!”- poručuje Tuga Tarle na svojoj facebook stranici.
Izvor: Facebook
SAMOTNI BOŽIĆ
Ti, zgurena starice moja
tamo dolje il gore, tko će ga znati?
Pamtiš li još moj obraz,
moj žar u oku, pamtiš li ga još, mati?
Je li božićno drvce i opet u veselom ruhu Jakova licitara?
Ima li za me mjesta za obiteljskim stolom?
Čeka li me još uvijek ona postelja stara?
Ne znam, ne mogu reći hoću li ikada doći.
Moja je repata zvijezda davno slomila krilo,
ali u ovoj noći, neka mi bude što bilo,
ja držim sklopljene oči i molim.
I molim Djetešce milo
za tebe i za sve naše – tamo dolje il’ gore, svejedno
jer sve vas volim!
Tuga Tarle, Posljednji Božić u Canberri, 12. prosinca, 1998.