Gilbert Keith Chesterton (1874. – 1936.) bio je kolumnist britanskog Daily Newsa i The Illustrated London Newsa, a prije svega i danas je – dugo nakon svoje smrti – vrlo aktualan kršćanski klasik, katolički apologet, a možda mnogima u Hrvatskoj najpoznatiji kroz ekranizirani lik vlč. Browna.

Napisao je, uz drugo, 80 knjiga, 200 priča, 4000 eseja i sve to ‘korak po korak’ Nakladna zadruga Ognjište postupno predstavlja ljubiteljima jedinstvenog Chestertona na hrvatskome govornom području.

Prvi put ekskluzivno i samo za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) uredništvo Ognjišta u hrvatskim medijima objavljuju jednu Chestertonovu kolumnu iz knjige „Sitnice koje život znače” objavljenu najnovije u listopadu 2018. godine u prijevodu dr. sc. Zrinke Dragun. Uživajte u svevremenim mislima prvoga dana 2019. godine.

U naopakoj zemlji

Prošlog tjedna, u jednoj dokonoj metafori, prikazao sam rušenje drveća i tajnu energiju vjetra kao tipične pojave vidljivog svijeta koji se pokreće pod silinom nevidljivog. Poslužio sam se tom metaforom jednostavno stoga što sam pukim slučajem članak pisao u šumi. Unatoč tome, sada kada se vraćam u Fleet Street (koji meni izgleda, priznajem, mnogo bolje i poetičnije nego sve divlje šume svijeta), neobično me proganja ta slučajna usporedba. Ljudske figure djeluju poput šume, a njihove duše poput vjetra.

Sve ljudske osobnosti koje sa mnom razgovaraju ili mi daju znakove, kao da imaju neko fantastično obilježje obrisa šume nasuprot neba. Onaj čovjek što mi se obraća, što je on, ako ne pričljivo stablo? Onaj vozač kombija koji mi divlje maše rukama kako bi mi rekao da mu se maknem s puta, što je on, ako ne gomila granja uskomešana i poljuljana duhovnim vjetrom, pošumljeni objekt što ga mogu nastaviti smireno proučavati?

Onaj policajac koji podiže ruku kako bi upozorio tri omnibusa na opasnost od sudara prilikom susreta sa mnom, što je on, ako ne grm na trenutak uzdrman onim udarcem ljudskog zakona koji predstavlja stvar snažniju od anarhije? Postupno, ovaj doživljaj šume iščezava. Ali crno-bijela oprečnost između vidljivog i nevidljivog, ta duboka svijest da je jedino suštinsko vjerovanje, vjerovanje u nevidljivo u opreci prema vidljivom, iznenadno se i zaprepašćujuće vratila u moje misli.

Upravo u onome trenutku kada mi je Fleet Street postao najbliskiji (odnosno, najtajanstveniji i najsjajniji), moj pogled zapinje za plakat živo ljubičaste boje, na kojemu vidim napisano velikim crnim slovima ove nevjerojatne riječi: »Trebaju li se trgovački pomoćnici ženiti?«

* * * * *

Kada sam ugledao te riječi, sve se baš i moglo okrenuti naopačke. Ljudi u Fleet Streetu mogli su hodati naokolo na svojim rukama. Križ na katedrali sv. Pavla mogao je naopačke visjeti u zraku. Jer uviđam kako sam doista došao u naopaku zemlju; došao sam u zemlju u kojoj ljudi neupitno vjeruju kako je njihanje stabala uzrok nastanku vjetra.

Drugim riječima, vjeruju kako su materijalne okolnosti, koliko su god crne i izokrenute, važnije od duhovne stvarnosti, koliko je god ona moćna i čista. »Trebaju li se trgovački pomoćnici ženiti?« Zbunjen sam pri pomisli što bi neka razdoblja i škole u ljudskoj povijesti mislile o takvom pitanju. Isposnici Istoka ili nekih razdoblja rane Crkve mislili bi da pitanje znači: »Nisu li trgovački pomoćnici previše sveti, previše od drugog svijeta, da bi uopće i osjećali emocije spolova?« Ali pretpostavljam kako to nije ono što ljubičasti plakat znači.

U nekim poganskim gradovima to bi možda značilo: »Hoće li robovima, tako niskim kakvi su trgovački pomoćnici, uopće biti dopušteno da se razmnožavaju i šire svoju bijednu rasu?« Ali pretpostavljam kako to nije ono što je ljubičasti plakat značio. Moramo se suočiti, bojim se, s potpunom ludošću onoga što on stvarno znači.

On stvarno znači to, da dio ljudske rase pita jesu li primarni odnosi dvaju ljudskih spolova osobito dobri za moderne trgovine. Ljudska rasa pita jesu li Adam i Eva posve prihvatljivi za trgovinu Marshall & Snelgrove. Ako to nije naopako, ne mogu zamisliti što bi bilo. Pitamo hoće li univerzalna institucija poboljšati našu (Bože pomozi) privremenu instituciju. Pa ipak, susreo sam se s mnogim takvim pitanjima. Na primjer, doživio sam da čovjek ozbiljno pita: »Pomaže li demokracija Carstvu?« Što je jednako kao reći: »Je li umjetnost blagotvorna za freske?«

Tvrdim kako je mnogo takvih pitanja postavljeno. Ali ako ih svijetu ikada uzmanjka, ja mogu predložiti veliki broj pitanja potpuno iste vrste, na temelju potpuno istog načela.

»Poboljšavaju li stopala čizme?« — »Je li kruh bolji kada ga pojedemo?« — »Trebaju li šeširi u sebi imati glave?« — »Kvare li ljudi grad?« — »Kvare li zidovi tapete?« — »Trebaju li kravate obuhvaćati vratove?« — »Nanose li ruke bol štapovima za hodanje?« — »Uništava li gorenje ogrjevno drvo?« — »Je li čistoća dobra za sapun?« — »Može li kriket doista poboljšati palice za kriket?« — »Hoćemo li uzeti i mladenke zajedno s našim vjenčanim prstenjem?« te stotinu drugih.

Niti jedno od ovih pitanja ne razlikuje se nimalo po intelektualnom sadržaju ili intelektualnoj vrijednosti od pitanja s ljubičastog plakata što sam ga citirao, kao ni od ijednog od tipičnih pitanja što ih postavlja polovica ozbiljnih ekonomista našega vremena. Sva pitanja što ih oni postavljaju takvog su karaktera; sva su ona obojena tim istim polaznim besmislom. Ne pitaju odgovara li sredstvo namjeni; sva ona pitaju (s dubokom i prodornom sumnjičavošću) odgovara li namjena sredstvima. Ne pitaju pristaje li rep psu. Sva ona pitaju je li pas (prema najvišim umjetničkim načelima) najkitnjastiji privjesak što ga se može staviti na kraj repa.

Ukratko, umjesto postavljanja pitanja odgovaraju li naše moderno uređenje, naše ulice, trgovanje, pogodbe, zakoni i stvarne institucije prvobitnoj i trajnoj ideji o zdravom ljudskom životu, oni uopće nikada ne uključuju taj zdravi ljudski život u raspravu, osim iznenada i slučajno u neobičnim trenutcima; a i tada pitaju jedino pristaje li taj zdravi ljudski život našim ulicama i trgovanju. Kao cilj, savršenstvo može biti dostižno ili nedostižno.

Može, a i ne mora biti moguće govoriti o nesavršenosti kao sredstvu za postizanje savršenstva. Ali zasigurno nadilazi toleranciju, govoriti o savršenosti kao sredstvu za postizanje nesavršenosti. Novi Jeruzalem može biti stvarnost. Može biti i san. Ali zasigurno je pretjerano reći kako je Novi Jeruzalem stvarnost na putu prema Birminghamu.

* * * * *

Ovo je najveća, a istovremeno i najtajanstvenija od svih modernih okrutnosti materijalizma. U teoriji, stvar bi trebala biti prilično jednostavna. Doista humano ljudsko biće uvijek bi na prvo mjesto stavilo duhovne stvari. Kip Boga koji hoda i govori zatekne se u nekom određenom trenutku zaposlen kao trgovački pomoćnik.

On u sebi nosi sposobnost za neizmjernu ljubav, obećanje očinstva, žeđ za nekom odanošću koja će ujediniti život te se u redovnom tijeku stvari zapita: »U kojoj se mjeri postojeće okolnosti osoba koje pomažu u trgovini poklapaju s mojom očiglednom i veličanstvenom sudbinom u pitanju ljubavi i braka?« Ali ovdje, kao što sam rekao, ulazi tiha i poražavajuća moć modernog materijalizma. Onemogućava mu da se uzdigne u pobuni, što bi inače učinio. Neprestano govoreći o okolišu i vidljivim stvarima, neprestano govoreći o ekonomiji i fizičkim nužnostima, oslikavajući i održavajući svježe obojenom vječitu sliku o željeznoj mašineriji i nemilosrdnim strojevima, o čeličnim tračnicama i kamenim tornjevima, moderni materijalizam naposljetku stvara taj strašan dojam u kojemu je istina postavljena naopako.

Napokon je postignut rezultat. Muškarac ne govori ono, što je trebao reći: »Trebaju li oženjeni muškarci podnositi posao modernih trgovačkih pomoćnika?« Muškarac govori: »Trebaju li se trgovački pomoćnici ženiti?« Trijumf je upotpunio nenadmašnu opsjenu materijalizma. Rob ne govori: »Jesu li me ovi okovi dostojni?« Rob govori znanstveno i zadovoljno: »Jesam li ja dostojan ovih okova?«

Jedna je to od niza Chestertonovih kolumni iz knjige ‘Sitnice koje život znače’. Najnovije ju je objavila Nakladna zadruga Ognjište.