Budi dio naše mreže

Naposljetku, kako govoriti o ovogodišnjim vatikanskim jaslicama?

Otkako su ovogodišnje vatikanske jaslice svečano predstavljene, živo se, a katkad uznemireno i žučno komentira. Ukoliko bi to bile argumentirane polemike o poimanju ljepote i „principa“ oblikovanja, utoliko bi imale u konačnici i pozitivan efekt. Međutim, što kad se neutemeljeno upisuju dodatna, skrivena, prije svega negativna značenja? Onaj koga zanima tema, susrest će se s navedenim kako na internetskim portalima niza medija, tako i na društvenim mrežama. Upravo to je i potaknulo ovaj prikaz koji naznačuje brojne teme, pitanja i probleme koje vrijedi razmotriti kad se govori ne samo o ovim jaslicama, nego i o temama konteksta koji reflektira ovakve reakcije u javnosti.

/ Nevenka Šarčević

Diljem katoličkog svijeta, svake se godine pomno prati postavljanje vatikanskih jaslica pa to ove godine nije izoliran slučaj. Izdvojene iz skupine od 54 figure ovogodišnje su jaslice rad profesora i studenata keramike umjetničke škole za dizajn F. A. Grue iz Castellija u talijanskoj pokrajini Abruzzo. Riječ je o prostoru poznatom po tradiciji izrade predmeta od keramike, materijala od kojega su ove jaslice realizirane između 1965. i 1975. godine. Prvi su put predstavljene u Castelliju, a izlagane su i u Rimu, Jeruzalemu, Betlehemu i Tel Avivu pa je tim više znakovito istaknuti kako ovo nije prvi put da su te jaslice javno postavljene.

Imajući u vidu i poštujući različitost senzibiliteta prema „predstavi“ jaslica ili nekih drugih tema iz svijeta kršćanstva, pokazuje se da treba nastaviti i dalje „mirnije“ govoriti i s više obzira prema značenju tema i djela te načinu na koji nam se plasiraju informacije u medijima.

Budući da je oblikovanje jaslica koje je karakteristično za katoličku tradiciju odraz pučke pobožnosti što se u različitim lokalnim okvirima prenosi(la) iz generacije u generaciju, doima se kako bi u ovom vremenu trebala biti razumljivija autonomija oblika i materijala u kojima su izvedene, a ako ne to makar civiliziranija rasprava o tome. Unatoč tome, otkako su ovogodišnje vatikanske jaslice svečano predstavljene, živo se, a katkad uznemireno i žučno komentira. Ukoliko bi to bile argumentirane polemike o poimanju ljepote i „principa“ oblikovanja, utoliko bi imale u konačnici i pozitivan efekt. Međutim, što kad se neutemeljeno upisuju dodatna, skrivena, prije svega negativna značenja? Onaj koga zanima tema, susrest će se s navedenim kako na internetskim portalima niza medija, tako i na društvenim mrežama. Upravo to je i potaknulo ovaj prikaz koji naznačuje brojne teme, pitanja i probleme koje vrijedi razmotriti kad se govori ne samo o ovim jaslicama, nego i o temama konteksta koji reflektira ovakve reakcije u javnosti.

Imajući u vidu i poštujući različitost senzibiliteta prema „predstavi“ jaslica ili nekih drugih tema iz svijeta kršćanstva, pokazuje se da treba nastaviti i dalje „mirnije“ govoriti i s više obzira prema značenju tema i djela te načinu na koji nam se plasiraju informacije u medijima. Prije svega, valja biti upućen i sagledati što znače, koja je njihova „namjena“, a onda i kroz to trebaju li biti i koliko su jaslice odraz umjetničkog nastojanja, a koliko su one djelo primijenjene umjetnosti koje je pokazatelj na početku spomenute specifične lokalne tradicije i pučke pobožnosti, ali i nužne autonomije izraza (čime se bavi niz znanstvenih disciplina poput povijesti umjetnosti i etnologije). Stoga u nastavku teksta valja pročitati odgovore na neka postavljena pitanja, odnosno „poglede“ na temu što su ih „dali“ eminentni hrvatski povjesničari umjetnosti i likovni kritičari Nikola Albaneže i Željka Čorak, ali imati uvid i što su o ovogodišnjim vatikanskim jaslicama kazali za ovaj prilog teolozi i svećenici Branko Jurić iz Sarajevske nadbiskupije, Hrvoje Katušić iz Dubrovačke te Robert Tonsati iz Kotorske biskupije.

Na primjeru ovogodišnjih jaslica likovni kritičar i glavni urednik Art magazina Konture Nikola Albaneže, komentirao je činjenicu da se danas šira javnost koja često i nema puno kontakta sa strukom koja se bavi likovnošću ili razmatranjem estetskih vrijednosti ponaša tako kao da je meritorna ili pozvana na prosudbu. 

Mislim da smo svi pozvani doživljavati – na prvome mjestu, a zatim i iznositi svoje dojmove, zaključke, sudove. Dakako, bilo bi idealno kada bismo gajili trunčicu strpljivosti i pritom poslušali one koji su, kako kažete, meritorni, no to nas ne obvezuje ni na što. Tek bi prosudba bila informiranija. No budući da su jaslice nastale i održavaju se u tradiciji pučke pobožnosti, tim više su upućene svima, nipošto ne samo ‘struci’, odnosno eliti – štogod pod time mislili. Naša civilizacija je obilježena, između ostalog, neprestanim promjenama; zato ne čudi što se i konvencionalni sadržaji nastoje iskazati stalno novim oblikovanjem i nepoštivanjem bilo kakvoga kanona. Međutim, paralelno s takvim nastojanjem, prisutna je i želja za ‘nemijenjanjem’, za nepromjenjivošću, za statusom quo. U međuigri, pa i sukobljavanju obiju tendencija – koje je u naše vrijeme sve snažnije izraženo – nastaju recentne, tako i ovogodišnje vatikanske jaslice.

Što kazati o upisivanju negativnih konotacija u izvedbu rada?

Kako nisam u prilici prepoznati njihovo skriveno značenje, ‘skrivene konotacije’ ili navodnu zavjeru, mogu govoriti samo o formalnom i ikonografskom aspektu. S reminiscencijama na kositrene vojnike i matrjoške (kod nas pogrešno nazivane babuškama) ove jaslice – po onome što sam mogao vidjeti na nekoliko fotografija – meni ne pružaju estetski užitak, ali ih shvaćam kao blagdansku razbibrigu upućenu ponajviše djeci i onima koji žele takvima biti.

Temom božićnih jaslica akademkinja Željka Čorak intenzivno se bavila, a o svojim je spoznajama pisala i izlagala. Primjerice, prošle je godine održala nadahnuto predavanje u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti “Slava Bogu na Visu” i to o komiškom Betlehemu za koji je između ostalog istaknula da je “nešto najljepše što u božićnoj baštini posjedujemo.”

Komiški Betlehem

U nastavku akademkinja Čorak odgovara kako gleda na oblikovanje ovogodišnjih vatikanskih jaslica (cjeline i pojedinačnih figura). Kontekstualizirajući njihovo značenje, daje odgovor na pitanje jesu li ove jaslice radikalne?

Svakako su ovogodišnje vatikanske jaslice neuobičajen izbor. Kad bi se pokušalo razmišljati zašto baš one, vjerojatno ne bi trebalo previdjeti ni da je njihova postava stanoviti hommage pokrajini Abruzzo i njezinoj školi za keramiku. Mislim pritom kako bi bilo dobro da mi imamo takav odnos prema našoj kamenoklesarskoj školi u Pučišćima. U svakom slučaju, nije u izboru ovih jaslica riječ o demonstrativnom afirmiranju suvremene umjetnosti na račun tradicionalnog oblikovanja božićnih prizora. Te su, naime, jaslice stare pedeset godina – točno pola stoljeća – što je danas granica modernarijata i antikvarijata. U vrijeme njihova nastanka, koje danas (prije svega u arhitekturi) doživljava svoj revival (samo nažalost u profiterski gigantiziranom mjerilu), baš su stradale mnoge stare jaslice, i ne samo u Hrvatskoj. One su padale žrtvom otpisivanja naracije. Prizor se svodio na glavne likove bez prostornog konteksta, bez lokalizacije, a pogotovu bez evazije. Očekivalo se uživljavanje u ideograme i simbole, uz manje važan emotivni angažman. Tako su nestajali barokni ili devetnaestostoljetni manji i veći likovi, preživljavajući ponekad na sajmovima starina, što je sretniji slučaj (jedan takav Betlehem postavlja se svakog Božića i u mojoj kući), ponekad u dnu zvonika, u najdonjoj ladici sakristijskog ormara među umirovljenim suvišcima – pišem to zato što se još mogu pretražiti takva ili slična mjesta. Obično bi te stare drvene Betleheme zamjenjivale bezvrijedne, serijske gipsane figure iz dućana devocionalija, uglavnom talijanskog porijekla. Vrlo rijetko naručivale su se jaslice od suvremenih umjetnika. Podsjećam ovdje na dva iznimna primjera kipara Antuna Babića.

Mora se reći da je tradicija modernih jaslica, barem u Zagrebu, u prvoj polovici i sredinom dvadesetog stoljeća vrlo jaka. Valja spomenuti djela Vojte Braniša, Mile Wod, Pavla Perića… Sve te jaslice, na ovaj ili onaj način, idu za nedostižnim modelom sv. Franje koji je prvi izložio život. Prvoga nikad ne možeš sasvim sustići. Ali možeš jezgri dodavati opise, do beskraja umnožavati njihove elemente, predstavljati život u skladu sa svojim vremenom. Tako su najpoznatiji primjeri, napuljski barokni Betlehemi, razvijali slike svijeta u stotinama figura, do najsitnijih pojedinosti, do majstorskih radionica, suhog mesa na užetima gostionica, najrazličitijih zanimanja ili životnih dobi, ruševina, životinja na ulicama i pod stolovima…mitskih likova, šifriranih oznaka, povijesnih evokacija… da dalje ne nabrajam. Negdje u svemu tome lijepom kaosu nalazile bi se i jaslice. Nakon arze dolazi teza, i obratno. Kaos se sažimao, bilo izbjegavajući prepoznavanje (aktualnog) života i prenoseći samo povijesne predloške kao krajolike i scene evazije, bilo pribjegavajući „svetoj čistki“, ostajući na ogoljenoj memoriji prvotnog svetog prizora.

Čime protumačiti upisivanje negativnih konotacija: progresivnošću izraza, nezadovoljstvom izvedbom ili zbog općenite sklonosti i sumnji u vrijednosti?

Ne ulazeći u raspon oblika i u materijale kojima se u naše doba iskazivala ikonografija Kristova rođenja, valja reći da ovogodišnje vatikanske jaslice, ni kad uzmemo u obzir vremenski kontekst njihova nastanka, nisu modernistički radikalne. (Moram ovdje naglasiti da je, nažalost, sav moj uvid s loših fotografija.) Fizionomije likova dapače su realistične i gotovo nježne, životinje su gotovo portretne, stilizacija podsjeća na razdoblje art-décoa (sa svim dubokim slojevima na koje se pak art-déco poziva), pa i na crtani film, a i sam materijal i tehnike obrade keramike imaju svoje oblikovne zakonitosti i posljedice. Ono što je prava razlika nalazi se u ikonografiji.

Željka Čorak: Učenici škole iz Abruzza vrlo su točno prenijeli narav svojega, a i našeg vremena, i ostavili svoj generacijski dokument. Taj se općeniti dokument podudario s ovim teškim vremenom u kojemu nam je izmaklo toliko toga poznatog i dragog.

Marija nije prikazana kao nježna mati i ponizna službenica, nego kao Magna Mater, kao Madona-zaštitnica. Ona je središnji lik Rođenja, kao da rehabilitira nepravdu nad polovicom ljudskog roda. Neočekivano je oblikovanje njezina korpusa, posve drugačije i apstraktnije od lica i od ostalih likova koji je okružuju. U tom korpusu ima nešto ne samo od tehničkog predmeta, nego, ovisno vjerojatno o sjeni, od ljudskog kostura, ili pak od neke inozemaljske građe. I zatim „svemirci“. Uzmimo u obzir da su povijesne jaslice nastajale na iskustvu života, na pamćenju iskustava i na prijenosu iskustava. Današnje iskustvo života uvelike je medijski proizvedeno i posredovano. Područje mašte skrenuto je od prošlosti prema budućnosti, pa su svemirci realniji od pastira. Vol, magarac, ovce susreću se uglavnom na ekranima. Egzotični kraljevi ne bi imali odakle doći jer nema više zemaljskih daljina, pa se daljina mora potražiti na drugim planetima.

Učenici škole iz Abruzza vrlo su točno prenijeli narav svojega, a i našeg vremena, i ostavili svoj generacijski dokument. Taj se općeniti dokument podudario s ovim teškim vremenom u kojemu nam je izmaklo toliko toga poznatog i dragog. Možda stoga od jaslica ne želimo toliko dijagnozu, pa je teže primamo. Što ne znači da je ona suvišna ni da je ovo djelo bez vrijednosti. Mi bismo se samo u dubini duše htjeli naći ne pred, nego u onim jaslicama svetog Franje u kojima je život jednostavan, neosporan i topao… Čudo pred kojim ne bismo više bili slijepi… A valjda nije kasno.

Budući da je trenutno na doktorskom teološkom studiju u Rimu, don Branko Jurić, imao je priliku gledati jaslice uživo i u njima prepoznao povezanost Crkve i mladosti.

Začudilo me ovih dana kako su neki u medijima, tobože iz Franjinog poziva okupljenima na Trgu da obiđu izložbu „100 jaslica”, zaključili kako se eto „ni Papi ne sviđaju jaslice na Trgu Svetog Petra”. Bilo bi lijepo poslušati Papu i obići izložbu „100 jaslica” pa vidjeti kakvih sve dječjih maštovitosti tamo ima. Upravo različitost obogaćuje. Jaslice iz Castellija, kao i one prethodnih godina tek su privremeno izložene na Trgu svetog Petra, a ovogodišnji izbor ima svoju snažnu simboličnost – solidarnost s ljudima regije Abruzzo koji su 2009. i 2016. pogođeni razornim potresima, kao što je sada cijeli svijet ovom pandemijom.

Don Branko Jurić: Bez obzira na vrijeme koje prolazi, te skulpture će uvijek biti djelo mladih ljudi, a Crkva koja sluša mlade i njihove snove je Crkva koja sama ostaje mlada.

Treba imati u vidu kako je riječ zapravo o starim jaslicama koje su svojevremeno izradili mladi ljudi, mladi koji su učili od starijih, ali i oni koji su sanjali svoje snove. Bez obzira na vrijeme koje prolazi, te skulpture će uvijek biti djelo mladih ljudi, a Crkva koja sluša mlade i njihove snove je Crkva koja sama ostaje mlada. – Papa Franjo je podsjetio da djeca, a i odrasli, često vole dodavati u jaslice i druge likove koji nemaju izričitu vezu s evanđeoskim izvještajima. Ipak, svaki na svoj način, ti izmišljeni dodaci pokazuju da u novom svijetu započetim s Isusom ima mjesta za sva Božja stvorenja. Netko od mladih je tako prije 50-ak godina, zasigurno s porukom, izradio i figuru nalik astronautu koja ove godine privlači pažnju brojnih promatrača jaslica, no jasno je da je dijete u središtu svih jaslica. Dijete pisano i velikim i malim početnim slovom. Promatrajući bilo koje jaslice na neki način postajemo maleni, poput djece. Privlači nas razoružavajuće siromaštvo i poniznost likova iz jaslica. Obilazeći s jednim pravoslavnim svećenikom 2012. godine mjesnu pravoslavnu crkvu primijetio sam i jaslice, što me obradovalo, ali sam ga priupitao kako to da ima jaslice s kipićima budući da u pravoslavnoj Crkvi nema kipova. On me saslušao i samo odmahnuo rukom: ‘Pa jaslice su za djecu. To djeca vole’.

Generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić je ukazao na to da je bit jaslica da ilustriraju Isusov dolazak te kako se izvedba jaslica može povezati s aktualnim duhom i kontekstom.

Gledao sam na internetu večernju ceremoniju otkrivanja jaslica i za razliku od kasnijih fotografija koje su kružile po različitim portalima čini mi se da se ove jaslice najbolje mogu doživjeti u noći, baš kada se i događa utjelovljenje. Osjećala se svečanost i toplina likova, a opet nekako i distanciranost, sve me podsjećalo na vrijeme u kojem živimo. Jaslice označavaju mjesto Kristova rođenja. Bog kada se utjelovljuje ne dolazi u palače i hramove, nego za njega nije bilo mjesta ni u svratištu. Dvije tisuće godina kasnije lako zaboravimo taj važan znak Božića i sve to nekako utoplimo, idealiziramo, obučemo u Božićnu bajku. Zato mi se čini da naše jaslice, naši Betlehemi uglavnom izgledaju kao mjesta iz bajke, anđeli, pastiri, slamica, životinje. Iz tog razloga osobno mi se sviđa kada se pokuša razbiti našu uljuljanost. Kada nas se nečim novim, neobičnim ponovno pozove da kroz i ovaj tako uobičajen znak, jaslice, ponovno iščitavamo poruku Božjeg utjelovljenja.

Don Hrvoje Katušić: Čini mi se uobičajenim da nešto što je novo, što pomiče granice, uzburkava duhove, stvara otpor i pobunu. Uostalom takav je bio i sam događaj Isusa Krista i to je u tolikoj mjeri bio drugačiji, nov, da je na kraju završio na križu.

Burne i katkad agresivne reakcije na portalima i društvenim mrežama, ustvari su reakcija zbog neočekivanog.

Čini mi se uobičajenim da nešto što je novo, što pomiče granice, uzburkava duhove, stvara otpor i pobunu. Uostalom takav je bio i sam događaj Isusa Krista i to je u tolikoj mjeri bio drugačiji, nov, da je na kraju završio na križu. Razumijem da su vjernici naviknuti na realistične prikaze i da kad nešto od toga odskače na prvu stvara nerazumijevanje i odbacivanje. Zanimljiv je primjer Dulčićeve freske Krista Kralja iz 1959. godine u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Mnogi su se tada protivili, sablažnjavali i zgražali jer smo nekako naviknuti na sladunjavost. Tako je i meni izgledao prikaz neobično kada sam došao u sjemenište u Split, ali s vremenom, i promatranjem sada mogu kazati da se slažem s našim bibličarem Bonaventurom Dudom koji je istaknuo da mu je mnogo bliži Dulčićev Krist nego Michelangelov. Novija (i primijenjena) umjetnost provocira, traži reakciju, traži odgovor. Vjerujem da su i ove jaslice u tome baš pogođene. Samo, dajmo im priliku, nemojmo odbacivati „na prvu“, pokušajmo iščitati poruku kroz meditaciju nad otajstvom Božjeg utjelovljenja. Onoga koji je došao da bude blizu svima i da progovori svima. Ništa mu nije strano ni daleko, pa ni jezici umjetnosti.

Kancelar Kotorske biskupije don Robert Tonsati kontinuirano tvrdi kako umjetnost traži edukaciju. To je objasnio i na ovom primjeru.

Mislim da je nedostatak prethodne pripreme i objašnjenja široj javnosti o planovima za ovogodišnju postavku zapravo ozbiljni propust koji je napravljen pri odabiru, postavljanju i otkrivanju prikaza jaslica na Trgu Sv. Petra. Možda je bilo hrabro, ali svakako je vrlo naivno, očekivati da će velika većina ljudi koji nisu navikli na veličanstvene tradicionalne prikaze Kristova rođenja koje godinama dolaze iz različitih krajeva Italije, izrađuju se lege artis, i na neki način djeluju blisko i poznato, tek tako prihvatiti nešto što su mnogi označili kao raskid s tradicijom, te nazvali brojnim pogrdnim imenima, te usput izveli i brojne sada već nezaustavljivo bujajuće teorije zavjere o Crkvi koja je skrenula s puta.

Don Robert Tonsati: Količina ljutnje i negativnih emocija koje su ovogodišnje jaslice izazvale, sam po sebi je fenomen kojim bi se trebalo ozbiljnije baviti, i možda je odraz duhovne pomutnje i općeg neraspoloženja u kojem se svijet nalazi.

Količina ljutnje i negativnih emocija koje su ovogodišnje jaslice izazvale, sam po sebi je fenomen kojim bi se trebalo ozbiljnije baviti, i možda je odraz duhovne pomutnje i općeg neraspoloženja u kojem se svijet nalazi. Ovdje svakako nije riječ o nedostatku umjetničkog, koliko o nedostatku razumijevanja raznolikosti i individualnosti umjetničkog izričaja. Uzevši u obzir njihovu veličinu i tehnički aspekt, vrlo zahtjevno postignuće. Figure su svakako djeca vremena u kojem su nastale (od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih) i utjelovljuju onda aktualne teme, shvaćene kao dostignuća suvremenog čovjeka: to su npr. spuštanje na mjesec, ukidanje smrtne kazne, međureligijski dijalog nakon II. Vatikanskog sabora. Po likovnom izričaju, također pripadaju svojem dobu koje je izbjegavalo detaljiziranu figuraciju, te su likovi svedeni, doimaju se gotovo djelom naivne umjetnosti.

Moram naglasiti da nisam nikakav stručnjak za temu izrade jaslica, koju inače proučavaju i povjesničari umjetnosti, ali i etnolozi i antropolozi, budući da su povijesne jaslice ujedno i rudnik informacija o pučkim običajima, vjerovanjima, umjetničkom izričaju, odijevanju, zanatima…da samo spomenem neke aspekte, pored onog temeljnog vjerskog sadržaja. Za vrijeme mojeg boravka u Italiji, imao sam priliku vidjeti različite postavke Božićnih jaslica, kako u Rimu, tako i diljem Italije, a imao sam priliku i posjetiti neke od muzeja posvećenih ovom umijeću. Neke crkve se toliko ponose svojim povijesnim jaslicama, da ih u odvojenom prostoru drže izložene tijekom cijele godine. Italija se, kao što je poznato, smatra kolijevkom prakse izrade jaslica, i ta se tradicija najčešće pripisuje samom sv. Franji Asiškom. Prve slikarske prikaze Kristova rođenja nalazimo već u prvim stoljećima kršćanstva, u Priscilinim katakombama, kasnije ikonografski kanonski definiranu predstavu nalazimo u umjetnosti Bizanta, a prvu realistički i detaljno razrađen prikaz scene Kristova dugujemo velikom Giottu u kapeli Scrovegni u Padovi. U srednjem vijeku, za potrebe pučke pobožnosti, likovni prikazi postali su češći, a u ovom periodu počele su se izrađivati figure likova vezanih za rođenje Kristovo. Najstarijima se smatraju one Arnolfa di Cambia (izrađene pred kraj 13. stoljeća), arhitekta i kipara koje se čuvaju u rimskoj bazilici sv. Marije Velike koja i sama čuva relikvije izvornih jaslica, dok su u Hrvatskoj najstarije figure na otoku Košljunu, koje su iz baroknog perioda.

Tonsati ukazuje da su zamjetni nedostaci u izradi scenografije što je dodatno utjecalo ne samo na izgled, nego i na nepovoljne interpretacije.

Usudio bih se reći da sama scenografija za figure nije najsretnije rješenje: ona dakako ima svoju poruku. Svjetlosna linija koju su neki shvatili kao munju iznad figura, predstavlja planinski masiv Gran Sasso, najprepoznatljiviji dio prirode Abruzza, dok prednja strana scene simbolizira more, opet vitalni dio života i povijesti tog kraja.

Don Robert Tonsati: Pitanje koje i sam sebi postavljam, jest sljedeće: čemu odabir ovih figura i kakva je njihova interpretacija u današnjem trenutku, tj. njihova poruka dezorijentiranom svijetu koji skoro godinu dana doživljava rastakanje svih svojih lažnih sigurnosti i razbijanje sna o nedodirljivosti i nadmoći vlastitih dostignuća?

Sama scenografija, kako sam rekao, djeluje dosta siromašno i ogoljeno; a i nisu izložene sve figure za što bi možda trebalo više prostora, no možda je ovdje ipak trebalo malo više prilagodbe. Pitanje koje i sam sebi postavljam, jest sljedeće: čemu odabir ovih figura i kakva je njihova interpretacija u današnjem trenutku, tj. njihova poruka dezorijentiranom svijetu koji skoro godinu dana doživljava rastakanje svih svojih lažnih sigurnosti i razbijanje sna o nedodirljivosti i nadmoći vlastitih dostignuća?“

Valja nam postaviti i pitanje o tome u kojem se slučaju moglo očekivati „mirnije“ komentare promatrača odnosno vjernika. Bi li one bile takve u slučaju klasičnije figuracije?

Smatram da bi reakcije promatrača bile drugačije da su bili upoznati s povijesnim i zemljopisnim kontekstom u kojem su nastale figure, tradicijom keramike, hrabrom okretanju primitivnom likovnom izričaju kao vezi s najstarijim slojevima kolektivnog sjećanja. Dok je poruka Kristova rođenja uvijek univerzalna, moramo biti iskreni pa reći da su jaslice u Italiji, ali i diljem svijeta, vrlo lokalne, ukorijenjene u vlastite mikrokozmose, i često imaju paralelne narative koji se samo na prvi pogled čine samorazumljivima, a za njihovo shvaćanje je potrebno puno više intelektualnog naprezanja i studija. A da to nije slučaj samo u Italiji, pokazuje nam bogata europska baština: gotovo sve su zemlje u jaslice unijele nešto tipično svoje, a onda se to još dodatno lokalizira. I u Hrvatskoj postoje brojne jaslice koje nisu ni gotičke, ni barokne, ni romantičarske, već djelo naivnog pučkog stvaralaštva pa nisam primijetio tako agresivne izljeve bijesa prema njima. Meni je razumljivo da bi se neka klasičnija postavka svima više svidjela i svi bi bili sretniji s takvim rješenjem, pogotovo ove godine, kada osjećamo da smo mnogočega lišeni. No možda je upravo ova ogoljenost i naivnost u izričaju, još jedan važan poziv da ogolimo Božić od naslaga kiča i konzumerizma, i da se zagledamo u ono što je zaista bitno, u otajstveni događaj Betlehemske noći, obilježen odbijanjem za pružanjem pomoći trudnici, manjkom sućuti i ljudskosti, siromaštvom i bijedom, u kojem Božji Sin stupa na scenu ljudske povijesti.

Ovogodišnje jaslice, kao što je svima jasno, uvelike se razlikuju od ustaljenih prikaza na Trgu, iako to ne znači da ne sadrže temeljene elemente koje imaju tradicionalni prikazi, samo ih izriču na drugačiji način i zaista čine odmak u odnosu na prethodne godine. Što se tiče samih tvoraca ovog djela, udruženih učenike i profesore umjetničke škole, zaista mislim da je to nešto vrijedno divljenja. Podsjeća na zajedničke radove roditelja i djece, i upravo u tome, vraća umjetnost na njezino izvorište: toplinu obiteljskog ozračja gdje djeca stvaraju svoje prve crteže, pišu prva slova, uče prve pjesme… Božić odavno shvaćamo kao blagdan vezan za obitelj, dom, djecu i zajedništvo, tako da se i ovaj umjetnički pothvat može čitati u ovom ključu.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja