“Rođena na Božić” zbirka je 13 priča i zapravo je dopunjeno izdanje Vaše knjige “Božićna potraga”?

Tako je. Božićna potraga objavljena je 2012. godine, a ovo je nadopunjeno izdanje. Ima pet novih priča i drago mi je kada čitatelji prepoznaju da je riječ o knjizi koju su možda već vidjeli i čitali. Knjiga je opremljena kao ‘dar za pod bor’, ali priče u njoj mogu se čitati u bilo koje doba godine.

Dobro je da se knjige daruju, pa makar ‘pod bor’. U današnje vrijeme često se čuje da se ne čita, da se čita manje ili da čitatelja nema. Vi nemate s tim problema, Vaše knjige objavljuju se redovito u ponovljenim izdanjima.

Kad govorim o sebi, ja nemam problema s tim, a kad govorimo šire, onda mislim da nije tako velika kriza s hrvatskim čitateljstvom. Mi se ponašamo kao da živimo u onom vremenu kada se Šenoa borio za čitatelje. Ako dođete u naše knjižnice potražiti neku knjigu vrlo često će vam reći da ste na listi čekanja, npr. 15. po redu. Mislim, dakle, da s čitanjem nije toliko kritično kao što se prikazuje u našim medijima. Ne znam koji su razlozi za to. Možda su takve objave usmjerene na naše učenike srednjoškolce za koje se hoće reći da ne čitaju. Onda opet dolazimo do pitanja lektire, koji su to naslovi koji se njima predlažu, zašto bježe u neke druge naslove… Nikada nisam svojoj kćeri rekla da sam ja u njezinim godinama čitala više jer su to bile neke druge godine i nije bilo toliko ponuda koliko ih ima danas. Mene uvijek strah kada se pretjeruje. Imamo toliko puno projekata: čitajmo 54+, čitajmo djeci koja se još nisu rodila, čitajmo u vrtiću… Uvijek postoji mogućnost da odemo u krajnost i izazovemo kontra učinak i još veći otpor. Ne moraju biti loši ljudi oni koji ne čitaju svaki dan. Možda slušaju klasičnu glazbu. Tako da treba svugdje naći mjeru i ne treba našu djecu, koja su izložena tolikim ponudama, koriti što ne čitaju ili što ne čitaju dovoljno. Mi odrasli moramo biti lukavi i naći način da djeca preko nekog drugog medija dođu i do knjige.

A što će čitatelji pronaći u knjizi “Rođena na Božić”?

Knjiga je naslovljena po prvoj priči koju sam napisala na poziv Večernjeg lista 2006. godine. Priča “Rođena na Božić” objavljena je na Badnjak. Božićne priče redovito sam pisala za časopis HAK i tako je nastala knjiga Božićna potraga. Imala sam potrebu pisati priče za Božić i pisala sam i dalje. Da moj dragi kolega Miro Gavran nije nedavno objavio knjigu Priče o samoći, ova moja knjiga bi se tako zvala. Jer to doista nije nekakav vedar, svijetao Božić, blještavilo adventa… To su priče o osobama koje su u tim  trenucima same. Želim podcrtati tu samoću koja je sve više prisutna i na koju smo mi sve manje osjetljivi. Znamo reći nekoliko lijepih rečenica upravo u ovom 12. mjesecu, a onda opet zaboravimo na sve one koji su sami. U svom životu imam dovoljno iskustava različitih Božića, vidjela sam i blještavilo Božića i težinu Božića. Ove su priče posvećene onima koji su s neke druge strane Božića.

Fra Zvonko Benković je u pogovoru napisao da svojim pripovijedanjem o blagdanskim pričama unosite nadu, vraćate priču na sam početak, prije dvije tisuće godina, u Betlehem. Što to točno znači?

Fra Zvonko je prepoznao da mene zanima ljubav koju treba pružiti drugima, da trebamo osjetiti ruke koje nam pružaju ljudi koji trebaju našu pomoć. Što se tiče fra Zvonka, mog bivšeg studenta, čast mi je i laska mi što je jedan takav čovjek, koji je toliko osjetljiv na ljude kojima je potrebna pomoć, napisao pogovor za moju knjigu jer je taj njegov pogovor druga strana moje knjige i jednako je vrijedan kao i moje priče. Meni je Zvonko često puta znao govoriti o običajima u vrijeme Božića vezanim uz njegov kraj, Sjeverna Bosna i Posavina. Neke njegove savjete sam unijela u svoje tekstove i šira publika prepoznaje i voli pročitati nešto što ih veže uz njihovu tradiciju.

Foto: Facebook

Imate Facebook stranicu koju prati oko 19 000 ljudi. Zašto ste se aktivirali na društvenim mrežama.

A to je bilo iz čiste nužde i potrebe. Napravila sam jednu veliku i nepromišljenu odluku. Nikad se nisam stidjela priznati javno svoje pogreške, a to je bio pogrešan korak. Kao što se sada već zna, napustila sam fakultet, otišla sam u prijevremenu mirovinu i odlučila sam se na odlazak u Osijek. Učinilo mi se da bih ja bila sretnija u Osijeku i da bi moja Magdalena sretnije odrastala u gradu u kojem sam ja bila sretna. Mislila sam da ću na nju prenijeti onu istu emociju koju sam ja imala tamo kad sam bila mlada i kad sam bila njezinih godina. Otišla sam, dakle, u mirovinu i strašno su mi nedostajali studenti. Ja sam 25 godina bila na Filozofskom fakultetu najviše zbog predavaonice. Nikad to nisam tajila ni svojim kolegama na sastancima – taj dio u predavaonici sam doista bila ja. Pričala sam studentima priče, povezivala to s literarnim književnim tekstom i interpretacijom i to je bilo potrebno i meni. Kada sam se osjećala najlošije, kada sam prolazila doista neke teške trenutke svoje biografije, kada sam npr. došla iz Vinogradske bolnice s teškom dijagnozom, ja sam ušla u predavaonicu. Studenti su često mislili kako sam ja hrabra i dajem sebe njima, a iskreno ja sam dobivala puno i od njih. Koliko sam ja možda trebala njima, oni su jako puno trebali i meni. I kada se u jednom trenutku nađete bez tih studenata… Ja ne znam što sam ja mislila, kako ću ja živjeti dalje? Bili su mi potrebni. Cijeli svoj radni vijek bila sam protiv bilo kakvog stroja, bilo kakvih društvenih mreža, protiv bilo čega što bi me odvojilo od očiju sugovornika i od očiju mojih studenata. Javljali su mi se studenti da im nedostajem i rekli su mi da makar otvorim stranicu na Facebooku. Nagovorili su me i ja tu stranicu doživljavam kao predavaonicu. To se možda vidi i po mojim objavama. Nekada me strah da netko ne pomisli kako pametujem, ali mislim da je to neki prostor u kojem ja upisujem svoju sliku. Mene zanima literatura, vidim vlastiti život kao književni tekst, a s druge strane potrebno mi je da u vremenu kada se o književnosti puno piše, nekoga i poučim, da kažem neku informaciju. Trudim se da bude zanimljivo i da ne iznevjerim sebe. Ne reklamiram haljine koje nosim, jela koja kuham, nego se sve vrti oko literature i to mi uistinu treba kao predavaonica.

Začuđujuće je da Vi komunicirate s pratiteljima stranice, odgovarate na sve njihove komentare. Kako to vremenski uspijevate?

Budući da je meni to predavaonica i da ne želim iznevjeriti sebe i kao što su meni studenti bili ljudi čija sam imena željela znati, tako i sada, ako netko pročita tekst, uloži vrijeme, e onda je ta osoba zaslužila da ja napišem barem jednu rečenicu. Ako sam u gužvi i ne osjećam se dobro, onda ja to i napišem. Ispričam se i pozdravim sve i dam znak da sam pročitala. Najsretnija sam kada mogu svima odgovoriti jer su ti ljudi to i zaslužili i tada je taj oblik komunikacije pun. Nekada su mi komentari toliko dobri i dugi da su zaslužili da i oni budu samostalna objava. Nekada čitatelje želim potaknuti da i oni sami pišu. Živimo u vremenu u kojem nas svi okolo uvjeravaju kako su oni važni, a neki ljudi koji su rođeni u obiteljima čija imena neće završiti u leksikonima i povijesnim priručnicima smatraju da oni nisu vrijedni priče. Sa stranicom mi se dogodilo isto kao i s knjigom “Tko se boji lika još”. Često sam pomislila da je bar tu knjigu napisao netko drugi pa da ja mogu komentirati. Tako mi se čini i s komentarima na moje objave. Oni kao da su zamijenili ono što je nekada bilo usmeno kazivanje. Čovjek u današnje vrijeme treba samo tako malo dobrote i lijepe riječi da bi se otvorio i da bi pričao o vlastitom životu. Takvih prekrasnih priča o vlastitom životu u komentarima na mojoj stranici ima jako, jako puno. Te priče bih htjela sačuvati ili nagovoriti nekoga tko se bavi komunikacijom na društvenim mrežama da pokaže da je moguće komunicirati i bez ružnih riječi. Iskreno, ja sam kukavica i volim da me ljudi vole i da ta moja stranica nije dobro primljena, ili da se ljudi ispod objava počnu svađati, ja ne bih bila na toj stranici. Mene to muči isto kao i neke teme za koje mislim da o njima moram pisati, ali onda pomislim da se ne trebam izlagati. Ipak, pronađem model da ipak kažem što me muči, ali da ne povrijedim nikoga. Nitko nije toliko velik i na tako velikoj poziciji da ima pravo vrijeđati nekoga i da netko zbog nekoga može plakati. Bila bih nesretna kad bi pisala na način da nekoga rasplačem. Obično se rasplaču jer ih podsjetim na istu emociju, ali ne želim nikada nikoga povrijediti.

Zapise s Facebooka objedinili ste i u knjizi “Ljuta godina”.

Sama sam napravila izbor od sto tekstova. A ljuta godina je trajala od 5. veljače 2018. do 5. veljače 2019. Ljuta godina u smislu ‘plakao sam ljuta godina’ jer je to uistinu fizički bila takva godina. Bila sam u Osijeku i godinu dana sam plakala kao ljuta godina. Mislila sam kako ću biti sretna, a bila sam jako osamljena. Kad sam odlazila rekli su mi da više neću naći iste ljude, ljudi su se promijenili. Znala sam da neću naći iste prijateljice i iste kafiće u kojima sam bila do 90-ih godina, ali sam mislila da me taj grad voli na način na koji ja volim njega. Većinu svojih priča smjestila sam na ulice grada Osijeka jer tamo sam živjela u nekim svojim najboljim ženskim godinama. I onda tamo zavlada šutnja, više nemate s kim popiti kavu, svi misle da imate neku figu u džepu… Kad svi odlaze iz Slavonije, mi smo došli u Slavoniju. Išli smo zbog Magde, mislili smo da će njoj odrastanje tamo biti bolje. Kad stvari nisu ispale kako smo računali, onda se pojavi tuga na koju nisam računala. Ja, borac protiv zaborava, prvi put se ne bih htjela vraćati na tu godinu i zato sam u priču pretvorila ono čega se ne bih htjela sjećati. Ta ljuta godina opet je bila predavaonica jer tu je stotinu žanrovski različitih tekstova koji ponekad funkcioniraju kao priča, a ponekad kao komentar.

Jako ste iskreni u svojim objavama na Facebooku, u svojim knjigama, takvi ste bili i sa studentima… Je li Vas koštala nekada ta iskrenost?

Nekad te košta jer ljudi ponekad iskrenost prihvate kao znak slabosti. Obično su to oni kojima si u životu dao najviše vjetra u leđa kad im je taj vjetar bio potreban. Nikada mi zbog iskrenosti nije žao jer mislim da je iskrenost jedino pravo utočište čovjeka, pogotovo pisca. Ne mora pisac pisati o svom vlastitom životu. Ja pišem iskustvo vlastite emocije. Mogu izmisliti priču, ali odnos prema tekstu i vlastitu emociju nikada, da se poslužim svojim rječnikom, “ne bih slagala”.

Asocijacije za kraj. Ivo Andrić?

Čovjek koji je znao vraćati dugove.

Fabrio?

Pisac bez kojega više ništa nije isto.

Bosna?

Dar i prokletstvo.

Emisiju Kulturogram u cijelosti poslušajte ovdje: