ʺU katedralu, kad su teške noći, / Na Banov grob zna neka žena doći / S teškim križem cijele jedne nacije, […]ʺ, dio je Matoševa soneta ʺPri Svetom Kraljuʺ, poznatom po često navođenu završnom njegovu stihu ʺI dok je srca, bit će i Kroacije!ʺ

Nemjerljiva je duhovna i vjerska, eklezijalna i nacionalna, kulturno-umjetnička i civilizacijsko-identitetska važnost zagrebačke prvostolnice. Ona je u posve određenome pogledu i smislu ne samo simbol grada Zagreba nego i Crkve u Hrvatâ i hrvatske domovine. Desetak dana nakon razornoga potresa koji je pogodio Zagreb prije 140 godina, 9. studenoga 1880., August Šenoa napisao je faktografski vjerodostojan i duboko proživljen izvještaj te ga objavio u listu Matice hrvatske ″Vienac″ (br. 47, 1880.).

″Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg što treba na smrt ranjenu crvu, da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u poviesti naroda? Ništa. U tečaju poviesti svieta čini ti se, da te mjere neima. Al sada, kad nam se malo vraća sviest i dah, kad je i sam bies prirode, bijući nas, sustao, te se možeš poslije dugih deset dana položiti na uzglavje, kad ti pod drhtavima nogama neriče podzemni vatreni zmaj udarajuć svojom kobnom pandžom u srdce hrvatske domovine – istom sad, prolazeći kućami glavnoga grada, mjerimo deset sekunda, pa nam se čini, da je to bio cieo viek, proklet viek. Vi koji toga vidjeli, oćutili niste, poznajete strah, prepast, zdvojnost samo po imenu, mi sve to poznajemo po istini.″ A o posljedicama potresa i oštećenjima u zagrebačkoj katedrali Šenoa je napisao: ″Po ulicah prolazi uzjareno ljudstvo. Gomile criepa, dimnjaka leže na taracu, visoke zidine zievaju. Ljudi mameni dovikuju si kojekakove glasove. Svetilište u prvostolnoj crkvi se srušilo, vele, mene je to zabolo kao nož u srdce.″

Valja k tome spomenuti da je Šenoa u posve određenom smislu žrtva toga potresa: kao gradski senator popisivao je nastale štete i skrbio za unesrećene te je uslijed studeni obolio od upale pluća i umro 13. prosinca 1881.

Godine 2020. u povodu Dana grada Zagreba postavljena je u auli zagrebačke Gradske knjižnice, Starčevićev trg 6, izložba naslovljena ″Prvostolna crkva zagrebačka: ʹAtrium ecclesiae – forum populiʹ″. Otvorena je 27. svibnja i može se razgledati do 30. lipnja 2020. Izborom knjigâ i grafičke građe iz ″Zbirke Zagrabiensia″ skrenuta je pozornost na značenje zagrebačke katedrale te se nastojalo ukazati na važnost obnove naše prvostolne crkve znatno oštećene u potresu koji je pogodio Zagreb dana 22. ožujka 2020., kao i u onome prije 140 godina, donosi Radio Vatikan.

Autorica ove obuhvatne i izvrsno postavljene izložbe je Dubravka Petek, voditeljica ″Zbirke Zagrabiensia″ u Gradskoj knjižnici.

Posjetitelji izložbe mogu vidjeti šest plakata na kojima se iščitava povijest zagrebačke katedrale, ali i simbolička uloga koju je ovo velebno crkveno zdanje imalo prilikom dvaju razornih potresa što su pogodili glavni grad Hrvatske. Ali autorica izložbe nije imala namjeru primarno se baviti arhitekturom zagrebačke katedrale, a ni potresima.

″Naslov Kovačićeva natječajnog rada ʹAtrium ecclesiae – forum populiʹ izabrala sam ne zbog arhitekta Viktora Kovačića ili polemika oko arhitekture, nego da bih istaknula ulogu katedrale u životu i povijesti grada i u zajednici vjernika″, istaknula je Dubravka Petek.

Stoga je među knjigama koje su kao sastavni dio izložbe postavljene u vitrinama dosta građe o Zagrebačkoj biskupiji, a prva izložena jedinica je isprava ostrogonskoga nadbiskupa Felicijana iz 1134. – pretisak iz Nadbiskupskoga arhiva u Zagrebu. U toj su ispravi iznesene pojedinosti o dolasku prvoga zagrebačkog biskupa Duha u Zagreb, također i podatci o utemeljenju Zagrebačke biskupije. Tu se prvi put spominje ime Zagreba.

Na posteru koji govori o potresu 1880. uklopljen je i citat iz izvještaja o tome da je nadbiskup Josip Mihalović nakon potresa služio misu pod šatorom razapetim na Trgu bana Jelačića. Priložen je i jedan rad Gjure Szabe s fotografijom toga događaja.

Treba svakako reći da se izložba dohvaća i reakcija na obnovu i novi izgled zagrebačke katedrale, a one su se javile 1902., nakon dovršenja gradnje i skidanja skela. Sljedeći val kritika bio je 1906. i 1907., potaknut rušenjem Bakačeve kule. Uz obnovu zagrebačke katedrale spominju se dva znamenita hrvatska arhitekta, Hermann Bollé i Viktor Kovačić, te majstor graditelj Ivan Albertal (koji nije bio arhitekt u današnjemu smislu). Važno je napomenuti da Viktor Kovačić nije bio angažiran na preuređenju katedrale, nego kaptolskoga trga i okolice.

Zagrebačka katedrala današnji prepoznatljiv izgled uvelike duguje Hermannu Bolléu, hrvatskomu arhitektu njemačko-francuskoga podrijetla. Malo tko mu je osporavao umješnost i poduzetnost, ali su Bolléu mnogi odricali umjetnost, autentičnost i originalnost. Među najoštrije Bolléove kritičare svrstao se Gjuro Szabo, germanist, arheolog i povjesničar umjetnosti. On je, zamjerajući mu među inim što je uklonio staru Bakačevu kulu na trgu pred zagrebačkom katedralom, kazao: ″Od doba Tatara nije nitko toliko toga u maloj Hrvatskoj uništio, dapače uradio je gore, jer je ne samo ono, što su dapače i Turci ostavili utamanio, već je toliko toga apsolutno bezvrijednog posagradio, tako, da to treba ponajprije sve srušiti.″

Poželjno je pripomenuti da je Bolléovo najznačajnije djelo arhitektonsko-urbanistički kompleks groblja Mirogoj s poznatim arkadama. Premda se atribut ″urbanistički″ doima neprimjerenim za groblje, valja podsjetiti da izražajna grčka riječ ″nekropolis″, ili prilagođeno ″nekropola″, doslovno znači ʹgrad mrtvihʹ.

A Zagreb je živi grad i grad živih. O živoj povijesti njegove prvostolnice – čiji je puni naziv životodajan i glasi ″katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava″ – govori pohvale vrijedna izložba ″Prvostolna crkva zagrebačka: ʹAtrium ecclesiae – forum populiʹ″. Može se u Gradskoj knjižnici razgledati, vrijedi ponoviti, do 30. lipnja.