U jednom svom intervjuu na pitanje tko je Tomislav Kršnjavi, vi ste odgovorili sljedeće: Možda je i na neki način nemoguće odvojiti mene, moju osobu, od poziva kojem sam se posvetio. Uzelo me kiparstvo i ponijelo, do kraja, kao da sam jedino to i mogao biti. No ono što sam s godinama sve više shvaćao, kiparstvo nije cilj niti bit, kiparstvo je za mene samo alat, instrument da mogu sve jasnije izraziti ono od čega živim i za čim neprestano pokušavam uvijek iznova ići, a to je Ljubav Božja. Sada bi moja starija djeca odmah rekla : ‘Tata, pa ti o čemu god počneš pričati, sve odmah dovodiš do Boga!’ Što mogu?

Kiparstvo za mene doista nije posao. Nosim ga u srcu i svi ti zadaci koje dobijem za mene su pozivi da izrazim to zajedništvo s Bogom i tu Božju ljubav. Posebno kada se radi o sakralnim skulpturama za sakralne prostore. U tome me na poseban način prati kardinal Kuharić sa svojim biskupskim geslom – Bog je ljubav. S kardinalom Kuharićem intimnije sam se upoznao prije desetak godina kada sam pobijedio na natječaju za izradu njegova poprsja koje je postavljeno u Hrvatskom saboru. Tada sam kroz molitvu i kroz čitanje o kardinalu Kuhariću doživio tu blizinu s njim koja me, kao i blizina kardinala Stepinca, prati na mom životnom i kiparskom putu. Potom sam radio kip kardinala Kuharića koji je postavljen u Petrinji pored crkve sv. Lovre koji me doveo i do ovog najnovijeg poziva za izradu kardinalova kipa povodom obilježavanja 100. obljetnice rođenja, a što smatram velikom čašću i velikom milošću da sam izabran.

Sve se na neki način providonosno poklopilo tako da smo došli do konačnog rješenja lika kardinala Kuharića koji s Presvetim u ruci ispred župne crkve poziva na susret s Presvetim i ide u susret s Isusom svakom čovjeku.

Kako je došlo do ove inicijative i odakle nadahnuće za ovakvo rješenje kipa sluge Božjega kardinala Kuharića koji u ruci drži pokaznicu s Presvetim?

Inicijativa je postojala već nekoliko godina, a upravo je, kako sam rekao, kardinalov kip iz Petrinje bio zaslužan za poziv iz Zagrebačke nadbiskupije 2017. godine u smislu da bi se takav drugi odljev postavio i u Pribiću. Dosta sam o tome razgovarao s mons. Ivanom Šaškom, mons. Mijom Gorskim i mons. Nedjeljkom Pintarićem ispred Zagrebačke nadbiskupije kao naručitelja, i kad smo već došli do trenutka da bi se počeo raditi taj drugi odljev, počeli smo razgovarati o tome da bi možda trebalo unijeti neke preinake s obzirom na kip u Petrinji.

Dano mi je to na razmišljanje pa sam predložio da kardinal Kuharić u ruci drži pokaznicu s Presvetim. Ta ideja je prihvaćena, no s obzirom na nju, odlučeno je da lik kardinala bude u liturgijskoj odjeći koja se nosi prilikom klanjanja i blagoslova s Presvetim.

Sve se na neki način providonosno poklopilo tako da smo došli do konačnog rješenja lika kardinala Kuharića koji s Presvetim u ruci ispred župne crkve poziva na susret s Presvetim i ide u susret s Isusom svakom čovjeku. Dodatnu radost u meni je ovo rješenje izazvalo kad sam saznao da je ove godine 35. obljetnica veličanstvenog i povijesnog euharistijskog kongresa koji se 1984. godine, upravo za vrijeme kardinala Kuharića održao u Mariji Bistrici.

Osmijehom je kardinal nosio Božju ljubav i blizinu u susretu sa svakim čovjekom. Htio sam da svatko onaj tko bude gledao kardinalov kip prepozna Isusov poziv i u tom kardinalovu osmijehu osjeti radost i ljubav koju samo Bog može dati

Kip je smješten na južnoj strani župne crkve u Pribiću i to tako da je cijeli dan obasjan suncem od izlaska do zalaska što onda kipu i detaljima kroz igru svjetla i sjene daje u svakom trenutku novi oblik i dojam kretanja.

Da. To je i bila ideja kod nalaženja rješenja. Cijeloga dana sunce obasjava kardinalov lik tako da promatrač s obzirom na kut pod kojim sunce obasjava kip uvijek vidi neki novi detalj. Skulptura živi od svjetlosti. Kardinalov kip u tom smislu nudi puno detalja. Na liturgijskom ruhu u plitkim reljefima sam izrazio simbole euharistije – listove vinove loze i klasje pšenice. Tu su zatim ljiljani iz Kardinalova biskupskog grba, ruže kao simboli Blažene Djevice Marije, a na leđima nalaze se slova IHS (Isus Krist Spasitelj), dok se na dnu plašta nalazi reljef koji prikazuje bl. Alojzija Stepinca u molitvi pred Majkom Božjom Dolskom. Njime sam htio istaknuti povezanost dvojice velikih kardinala s krašićkim krajem i svetištem u Dolu.

Meni je jedan od najdojmljivijih detalja na kipu kardinalov osmijeh pun radosti i topline. Kažu umjetnici da je osmijeh najteže izraziti. Kako je vama to uspjelo?

Da, osmijeh je uistinu najteže izraziti. Posebno u slikarstvu. Niste jedini koji ste mi to rekli. Vjerujem da mi je u tom zadatku pomogao svojim zagovorom sam kardinal Kuharić. Taj njegov osmijeh je ono po čemu ga svi pamtimo. Tim osmijehom kardinal je nosio Božju ljubav i blizinu u susretu sa svakim čovjekom. Htio sam da svatko onaj tko bude gledao kardinalov kip prepozna Isusov poziv i u tom kardinalovu osmijehu osjeti radost i ljubav koju samo Bog može dati.

Jedanput sam doživio da je svećenik pred mojim kipom Majke Božje skinuo kapu i vidljivo dirnut gledao u kip. Kad sam ga pitao zašto to, odgovorio mi je sljedeće: „Tomislave da znaš pred kolikim sam ja kipovima vodio bogoslužja i umjesto da gledam prema kipu, morao sam gledati u pod.“

Pozicija kipa ispred župne crkve je također znakovita. Podsjeća me na stalne pozive pape Franje da kao Crkva „izađemo“ na periferije, da donesemo Isusa svakom čovjeku u realnost njegova života, a ne da čekamo zatvoreni iza zidova da drugi dođu k nama. I s druge strane, Euharistijski Isus u kardinalovim rukama, ukazuje nam na istinu koju kao Crkva, kao Isusovi učenici nikad ne smijemo zaboraviti – da svoj „izvor i uvir“ imamo upravo u Euharistiji.

Da. To je kardinal Kuharić – čovjek susreta i čovjek Euharistije koji je neumorno pozivao da živimo sakramentalno, da molimo.

Kad spominjete molitvu – može li umjetnik stvarati sakralnu umjetnost ako ne vjeruje u Boga?

Fizički se predmet može izraditi. Ima puno darovitih ljudi. No mislim da se odjeci onoga što jesmo osjete na onome što činimo, u našim djelima. U susretu s čovjekom jednostavno osjetimo tko vjeruje, a tko ne vjeruje u Boga. Šteta je kada u sakralnim prostorima dođe do nekakvih rješenja koja na neki način izražavaju i donose neka čudna ozračja pa se pitate što je to i otkud tu. Imam dirljivih svjedočanstava, hvala Bogu i to me jako veseli i potiče, ljudi koji su u susretu s nekim mojim djelom bili dodirnuti Božjom milošću. Jedanput sam doživio da je svećenik pred mojim kipom Majke Božje skinuo kapu i vidljivo dirnut gledao u kip. Kad sam ga pitao zašto to, odgovorio mi je sljedeće: „Tomislave da znaš pred kolikim sam ja kipovima vodio bogoslužja i umjesto da gledam prema kipu, morao sam gledati u pod.“

Tomislav Kršnjavi

Ovo me potiče na sljedeće pitanje koje je vrlo aktualno s obzirom na to da se u suvremenim umjetničkim rješenjima prednost sve više daje apstrakciji nad figurativnošću. Zašto je to tako? Jel’ to odraz duha vremena u kojem živimo, a u kojem kao da se bojimo susreta sa stvarnim licem čovjeka? Sa samim sobom jer nas ta figura, to lice provocira, izaziva, otkriva nam naš egoizam i promašaje? Radije živimo u apstrakciji, u bezličnim iluzijama o životu, svijetu i čovjeku.

Postoje vrlo lijepa i dobra umjetnička rješenja koja stilski pripadaju apstrakciji. Kao kiparu, za mene nema sukoba između apstrakcije i figurativnosti. Svaki dobar figurativan kip je i apstraktan i obrnuto. Bitna je unutarnja mjera. Kip živi od svojih oblika i likovnosti. On traži svoj prostor i najbolju mjeru u prostoru i u odnosu na prostor u koji je postavljen. Kip mora biti dio cjeline. Oplemeniti prostor i čovjeka koji ga gleda. Istina jest da su čovjek i figura na neki način prognani iz području skulpture u „mainstream“ umjetnosti i to jest odraz kulture koja u drugome, u čovjeku ne vidi blagoslov, nego konkurenciju, protivnika. Ne smeta mi kad me netko proglašava „figurativnim kiparom“, bez obzira što se to smatra dekadentnim za suvremenu umjetnost.

Na kraju razgovora opet ću citirati vaše riječi iz jednog intervjua: Svaki me novi kip raduje kao prvi. Posebno me u životu pratila svetkovina Svih Svetih, jako mi je drag taj dan kada nas Nebo gleda na poseban način. Možda zato što kada god dobijem zadatak izraditi kip kojeg novog sveca, ja ga odmah doživljavam prijateljem jer već je uputio za mene mnoge molitve pa je izgleda on dobio raditi na meni, a ne ja na njemu. 

Da, Svi Sveti su mi posebno dragi. Čitateljima želim poručiti da budu upućeni prema Isusu, prema Euharistiji, Presvetom Oltarskom Sakramentu. Nemojmo zapustiti i zanemariti svo to blago koje nam Isus daruje po Crkvi u sakramentima. Ne zaboravimo da je Isus umro za svakoga od nas. Pazimo na svoj osobni odnos s Isusom i izgrađujmo ga na poseban način, kako je to kardinal Kuharić neumorno pozivao, kroz sakramentalni život. Samo tako možemo prepoznati Boga u svome životu i u svome bližnjemu.