Diana Greblički-Miculinić predaje hrvatski jezik u OŠ Špansko Oranice u Zagrebu. Bila je aktivna sudionica Cjelovite kurikularne reforme, jezično-komunikacijsko područje i hrvatski jezik, te mentorica u projektu Škola za život. Dobitnica je nagrade za najbolje učitelje u 2019. godini.

Hrvatski udžbenik proglašen je najboljim u Europi na međunarodnom natjecanju BELMA – Best European Learning Materials Award. O kakvom je natjecanju riječ?

To je nagrada europskih izdavača i Frankfurtskog sajma knjiga, najvećega sajma knjiga u Europi. Nagrada se dodjeljuje svim udžbenicima, a to znači da u istoj kategoriji konkuriraju svi udžbenici svih nastavnih predmeta iz svih europskih zemalja. Kategorije su, obzirom na različite školske sustave, podijeljene po godinama. Mi smo dobili nagradu Zlatnu medalju u kategoriji učenika 12/13 – 16/17 godina. Iznimno smo ponosni što je jedan udžbenik iz književnosti hrvatskoga jezika, koji je uistinu mali jezik u usporedbi s engleskim, francuskim, njemačkim, koji imaju i više govornika i jače nacionalne književnosti, uspio osvojiti prvu nagradu. To je veliko priznanje i nama autorima i našoj izdavačkoj kući, ali i svim učiteljima hrvatskoga jezika i ostalim sustručnjacima. Dokazali smo da se dobar udžbenik može napraviti i da nije nikakva zapreka biti iz male zemlje.

Što to “Šestica” ima, a da neki drugi udžbenik u Europi nema?

Teško mi je točno reći jer manje-više poznajem francuske i njemačke udžbenike i nešto malo australske. Mislim da ono što Šestica ima je zapravo sukus i pristupa i sadržaja, ali i opreme. Naša se čitanka temelji na funkcionalnoj upotrebi. Ako dijete nešto čita ili nešto uči, ono zna gdje će to imati prilike iskoristiti i zašto mu je to dobro. Naša je namjera odgojiti čitatelja, potaknuti djecu na čitanje i to ne samo književnih, nego i ostalih tekstova. Učenici u velikoj količini tekstova moraju znati primijeniti osnovna načela čitalačke pismenosti.

Foto: Profil Klett

Kako ste birali tekstove zastupljene u “Šestici”?

Od kanonskih hrvatskih i svjetskih, koji jednostavno moraju biti prisutni, do suvremenih tekstova koji su njima poznati i bliski i to na način da obrađuju teme koje oni prepoznaju, u kojima se mogu naći ili pak teme, primjerice, dalekih putovanja, izmaštanih svjetova koje im proširuju iskustva, a da ne moraju nužno u tome i sudjelovati. Učenici tekstove tumače na temelju svojeg čitalačkog, književno-teorijskog, ali i životnog iskustva. Ne očekujem od njih da mi odgovaraju na pitanja “što je pjesnik time želio reći”, nego da protumače kako oni doživljavaju taj tekst, u kojem smislu ga mogu sagledati, što im je poznato, što ne razumiju itd.

Jeste li “Šesticu” ‘testirali’ na učenicima? Jeste li sagledali njihove potrebe i želje?

Udžbenik smo pripremali otkad je krenula kurikularna reforma. Naši stariji udžbenici dugo su u opticaju, ali ne u smislu da su loši, nego ih je jednostavno trebalo malo osvježiti. U tome iskustvo rada u razredu uvijek jako dobro dođe jer vidite kako oni dišu, što ih zanima, na koje tekstove bolje reagiraju, na koje lošije, koje metode eventualno treba promijeniti. Danas imamo digitalnu tehnologiju, more informacija i puno medijskog sadržaja, a sve to bitno utječe i na sam način poučavanja književnosti, a i jezika.

Bili ste aktivna sudionica Cjelovite kurikularne reforme, a 2019. ste dobili i nagradu za najbolje učitelje. Jesu li nam uz najbolje udžbenike ipak potrebni i najbolji učitelji?

Izazov je bio mijenjanje obrazovnog pristupa radu. Smatrala sam da je moja dužnost ponuditi ideju kako bi se trebalo raditi. Tu ideju svatko može prema svom načinu rada i prema svojoj osobnosti primjenjivati. U svakom slučaju, uvijek treba poći od djeteta. Udžbenik kao i cijeli naš rad nije namijenjen učiteljima, nego učenicima. Ja sam u razredu radi njih, a nisu oni u razredu radi nas učitelja i da bismo mi učitelji opravdali svoje postojanje u školi. Nastava hrvatskoga jezika treba inzistirati na tome da mi od učenika na kraju osnovne škole dobijemo to da on zna razumijeti tekst, izgovoriti nešto i napisati nešto suvislo u nekoliko rečenica i ne pogriješiti u osnovnim gramatičkim i pravopisnim pravilima. Jezik treba učiti, treba ga njegovati jer on ipak daje plus u vašemu nastupu, u onome što govorite, u onome što pišete…

Ima li istine u tome da su generacije koje dolaze sve manje i manje pismene i utječe li na to digitalno okruženje s kojim se djeca danas susreću doslovno od prvoga dana života?

Ono što primjećujem kod današnje djece to su kratice i pokrate. Time se uvelike služe, ali razlikuju osobnu i javnu svrhu govorenja i pisanja. To je jedan mit isto kao i onaj da djeca ne čitaju. Djeca čitaju. Možda ne čitaju ono što bismo mi htjeli. Neki ne čitaju lektiru, ali toga je oduvijek bilo. Imamo i danas odrasle ljude koji ne čitaju, koji ne odlaze u knjižnicu. Sve to ovisi i o učeniku i o karakteru, ali ono što bitno razlikuje učenike nekada i učenike danas jest što djeca danas imaju jednostavno previše sadržaja koji im se nude. Raspršena im je pažnja i na društvene mreže, serije, filmove, različite portale. Oni tu trebaju malo zrelosti kako bi mogli balansirati između svega toga. Današnja djeca nisu nepismenija, niti manje uče, ali drugačije razmišljaju, imaju drugačije mentalne sklopove. Kognitivno su u nekom stvarima puno, puno napredniji, povezuju puno različitih stvari, a zanemaruju najobičnije svakodnevne stvari. Drugačije su generacije i drugo je vrijeme.