Listopad je mjesec u kojem je Maksimilijan Kolbe proglašen svetim, kanoniziran je 10. listopada 1982. a tim povodom u odabranim kazalištima u New Yorku održavaju se projekcije poljskog filma o njegovu životu prije mučeništva “Dvije krune”, premijerno prikazan u Vatikanu prije tri godine.

Većini nas Kolbe je poznat prvenstveno po svojoj plemenitoj smrti u Auschwitzu gdje je ponudio svoj život u zamjenu za život drugog zatvorenika, ali to je sam kraj njegove zemaljske priče, prenosi Aleteia. Koristeći intervjue uz dramatični igrani dio, “Dvije krune” započinju početkom 1906. godine s 12-godišnjim Maximilianom kako majci iznosi viziju koju je imao prethodne večeri. U viziji je Djevica Marija dječaku ponudila dvije krune – bijelu koja je predstavljala ustrajnost u čistoći i crvenu koja simbolizira mučeništvo. Kad ga je majka oklijevajući upitala koju je od dvije krune odabrao, Maximilian je jednostavno odgovorio: “Obje.”

Međutim, proći će desetljeća prije no što će Kolbe morati staviti crvenu krunu. Prije toga obilno je iskoristio bijelu. Kao što je dokumentirano u filmu, Kolbe je ušao u sjemenište samo godinu dana nakon svoje sudbonosne vizije da bi na kraju krenuo put Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Tamo je 1917. godine Kolbe s nekolicinom kolega sjemeništaraca osnovao Vojsku Bezgrešne, evanđeoski pokret čiji cilj nije bio ništa manje nego obraćenje svakog pojedinog nekatolika na svijetu posredstvom Marije.

Kao dio Kolbeove vizije Vojske Bezgrešne, skupina je započela samostalno izdavanje časopisa “Vitez Bezgrešne”, mjesečnika koji se sastojao od devocija i religioznih članaka. U roku od 10 godina naklada će se povećati sa samo nekoliko stotina brojeva na preko 70 000. Za takav je pothvat bilo potrebno puno ruku pa je mladi svećenik 1927. godine osnovao  franjevački samostan u blizini Varšave u kojem je pokrenuo tiskarsko-izdavačku kuću. Preko 750 sjemeništaraca na kraju se pridružilo i sudjelovalo u iscrpljujućem radu potrebnom za ručnu izradu časopisa. Kao što bi se moglo pretpostaviti, čovjek ožedni radeći tako danju i noću. A što pružate 750 žednim sjemeništarcima? 400 litara mlijeka dnevno, očito.

Film je prepun takvih sitnica koje oživljavaju manje poznate aspekte fascinantne svečeve životne priče. Film nadalje slijedi Kolbea tijekom njegovih misija u istočnoj Aziji gdje je osnovao još samostana te počeo objavljivati ​​japansku verziju “Viteza Bezgrešne.” Također je nastavio svoj rad u Poljskoj gdje je časopis nastavio dobivati ​​na popularnosti. Na vrhuncu popularnosti imao je više od 800 000 pretplatnika mjesečno.

Naravno, takav uspjeh privlači pozornost, a za katoličkog svećenika u Poljskoj u vrijeme kada nacisti dolaze na vlast to bi moglo biti opasno. Dok je većina ostale braće pobjegla iz zemlje nakon invazije Njemačke, Kolbe i nekoliko sudrugova su ostali. U samostanu su pružali zdravstvenu zaštitu izbjeglicama, štitili Židove od progona i nastavili objavljivati ​​sve što su mogli uključujući brojne antinacističke traktate.

Nepotrebno je reći da takvi napori nisu dobro prošli s novim poljskim vlastima. Nakon što ga višestruka uhićenja nisu uspjela ušutkati, 47-godišnji Kolbe je poslan u Auschwitz. Kolbeovo vrijeme u logoru smrti dobro je dokumentirano, a film pruža brojne izvještaje očevidaca. Zanimljivo je primijetiti da, iako se uglavnom sjećamo Kolbeova konačnog izbora da ponudi svoj život kako bi mogao biti pošteđen još jedan zatvorenik, oni koji su bili sa svećenikom tijekom tih šest mjeseci u Auschwitzu više se usredotočuju na njegova svakodnevna djela milosti i milosrđa. Bilo da je davao svoje oskudne porcije hrane bolesnima ili uzdizao i snažio duh molitvom i pjesmom.

Možda je to veća poanta na koju dolazi dokumentarni film. Izbor Maximiliana Kolbea da prihvati crvenu mučeničku krunu u Auschwitzu s pravom se obilježava kao monumentalni čin dobročinstva, ali desetljeća koja je proveo noseći bijelu krunu, evangelizirajući riječima i djelima, jednako su vrijedna pohvale i nasljedovanja. Konačno, malo je vjerojatno da će većini od nas biti ponuđena vlastita crvena kruna. Ta ponuda stoji svaki dan.