„Poznata vam je moja priča iz medija, možda ste se pokušali staviti na moje mjesto kako biste bolje shvatili moju patnju… ali to je tako daleko od moje svakodnevice u zatvoru ili od novoga života i zato ću vam u ovoj knjizi sve ispričati“, poručila je Bibi.  

Oslobađajuća presuda Asije Bibi bila je presedan u Pakistanu.

Knjiga “Konačno slobodna”

Jedina novinarka na svijetu koja ju je srela jest Anne-Isabelle Tollet, suautorica ove knjige, koja se još od 2010. godine borila za njezino oslobođenje. Asia Bibi je tako bila u prigodi ispripovjediti joj svoju životnu priču o zatočeništvu i novom životu na slobodi te je tako nastala ova potresna knjiga. 

Prema riječima Tollet u predgovoru ove knjige, za potrebe svoje reportaže uspostavila je kontakt s obitelji Asije Bibi i obećala im da ih nikada neću napustiti, i ta veza nikada nije prekinuta.

“U borbi protiv toga vjerskog mračnjaštva izbjegavala sam bilo kakvo političko ili vjersko opredjeljivanje. Zato sam širom svijeta naišla na potporu milijuna kršćana, ali i židovske i muslimanske zajednice”, naglasila je Anne-Isabelle Tollet te nadodala:

“Oslobađajuća presuda Asije Bibi bila je presedan u Pakistanu. Odsada, tko god bude iznosio lažne optužbe za huljenje, bit će strogo kažnjen. Njezino oslobađanje doista je posvemašnja i kolektivna pobjeda. Širom svijeta stvorio se lanac dobrih ljudi koji je senzibilizirao medije, političare i nevladine udruge i bez toga višestrukog angažmana ta se majka obitelji nikada ne bi vratila svojoj djeci kojoj su na gotovo deset godina bili uskratili majčinu nazočnost.”

Nakladna kuća Verbum je od samog početka uključena u projekt pripreme knjige tako je ova ekskluzivna ispovijest Asije Bibi objavljena na hrvatskom jeziku 29. siječnja 2020. godine, istodobno sa svjetskom premijerom na francuskom jeziku.

Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, a više o njoj možete saznati na linku ovdje.

Ekskluzivni izvadak iz knjige „Konačno slobodna!“:

Zovem se Asia Noreen, otac mi se zove Salamat Masih. Rođena sam u siječnju 1965. u okrugu Nankana Sahib u pokrajini Pandžab. Znaju me po imenu Asia Bibi, ali Bibi je nadimak koji na urdu znači baka. To je počasni naziv koji se pridaje časnim, čistim i pobožnim ženama. Ironija je sudbine htjela da se dvije moje tužiteljice također zovu Bibi, kao i mnoge druge žene u Pakistanu. Danas živim pod drugim imenom kako me vjerski fanatici ne bi pronašli.

…

Konačno sam vani, na slobodi!

Više ne podnosim tišinu. Čak i na slobodi progoni me muk ćelije.

Ja, Asia Bibi, osuđena sam na smrt vješanjem zato što sam bila žedna.

Muk koji je nastao kada sam odložila limeni lončić nakon što sam utažila žeđ. Hladna i autoritarna šutnja koja je pratila moje dane dok mi je u glavi odzvanjalo vikanje i deranje zaluđena mnoštva koje je uporno ponavljalo:

– Ubijte kršćanku!

Život konačno može ići dalje. Koje li sreće vratiti se svojoj djeci, mužu, svojoj drugoj polovici. Svakoga dana gledam njihova ozarena lica, ali i svoje. Zahvaljujem Bogu što ih opet mogu privinuti na srce koje puca od tolike ljubavi, nedužnosti i dobrote. To je čudo.

Molila sam bez prestanka i zahvaljujući njihovoj snazi i netaknutoj ljubavi mogla sam izdržati sve te godine. Oni su mi bili svjetlo u mraku, zbog njih sam bila jača od beznađa.

Dugo sam mislila da ću morati umrijeti zbog jedne šalice vode. Malo je manjkalo. Ja, Asia Bibi, osuđena sam na smrt vješanjem zato što sam bila žedna. Izgubila sam dobar dio života jer sam na temperaturi od 40°C pila iz iste šalice kao i te muslimanke. Šalicu im je pružila kršćanka koju te radnice na poljima drže nečistom. To je, naravno, bila samo izlika kako bi me se mogle riješiti. Nemam dokaza, ali sumnjam koji bi mogao biti razlog te žestine. Činjenica da je netko kršćanin sigurno nije prednost, no, srećom, ne optužuju sve kršćane za huljenje, a od te optužbe nisu izuzeti ni muslimani. Zahvaljujući svojoj priči mislim da sam shvatila da su sve izlike dobre kada jedan čovjek želi ukloniti drugoga i podčiniti ga svojoj volji.

Dugo sam se pitala zašto mi Bog šalje toliku patnju. Dugo sam se borila protiv mraka svoje tamnice vodeći životnu borbu za koju nisam bila pripremljena.

Da sam mogla zamisliti da će me jednoga dana obična šalica svježe vode spriječiti da vidim svoju djecu kako rastu…! Provela sam točno devet godina u zatvoru, devet godina ponižavanja i mučenja jer je netko rekao da sam hulila.

Bila sam žedna pravde i ljubavi, ali u mojoj zemlji huljenje je najgori od svih zločina. Dovoljno je da vas netko optuži i mule ti više ne daju mira.

Ne, nisam hulila, nikada nisam pohulila, ali su se fanatici poslužili sa mnom da bi u mojoj zemlji posijali teror. Kako sam uopće mogla zamisliti da ću s 54 godine postati svjetski simbol borbe protiv vjerskoga ekstremizma, ja, tek obična mala seljanka?

Zbog mene je bila ugrožena i cijela moja obitelj. Tijekom svih tih godina u svojoj ćeliji bez prozora često sam se pitala zašto su ti fanatici tako nemilosrdni. Oduzeli su mi bezbrižnost i svaku nadu u budućnost.

U Pakistanu smo moja obitelj i ja bili sretni. Mi smo kršćani, ali smo poštivali islam unatoč tome što nismo uvijek mogli iskazivati svoju kršćansku radost. Pred islamskim mulom mojega sela, koji je protiv mene podnio službenu tužbu, odbila sam zanijekati svoju vjeru u zamjenu za oslobađajuću presudu na licu mjesta. Dugo sam se pitala zašto mi Bog šalje toliku patnju. Dugo sam se borila protiv mraka svoje tamnice vodeći životnu borbu za koju nisam bila pripremljena.

Optužili su me i zatvorili 2009. godine. U zatvoru sam čamila deset godina sve dok tu pravosudnu sagu u listopadu 2018. nije deblokirala oslobađajuća presuda, koja je bila potvrđena početkom 2019., ali zbog pritiska politike i naroda koji je želio da budem smaknuta morala sam zbog vlastite sigurnosti ostati u zatvoru još sedam mjeseci jer se još uvijek nije znalo što će biti sa mnom. Posljednjih mjeseci govorilo se da ću ići u Kanadu, kamo sam konačno doista i stigla početkom svibnja.

Moj identitet svodi se na status političkoga izbjeglice pod lažnim imenom u zemlji u kojoj je hladno.

…

Uvjerena sam da zakon o huljenju nikada neće biti ukinut. Željela bih samo da ga prestanu zloupotrebljavati. Moj slučaj pokazuje da su političari i pravosuđe sposobni prepoznati te zloporabe i nadam se da će nastaviti tim putem, iako se čini da se mojim oslobađanjem ozračje nije nimalo promijenilo i da kršćani mogu očekivati svakojake odmazde. Oni stalno žive s tim Damoklovim mačem nad glavom. Uostalom, nedugo nakon mojega odlaska u moju je ćeliju dovedena nova kršćanka, Kausar Shagufta, majka četvero djece u dobi od 5 do 13 godina, koju je zajedno s mužem jedan prvostupanjski sud u Pakistanu osudio na smrt zbog huljenja jer su, navodno, slali bogohulne SMS poruke. Tužio ih je imam mjesne džamije. Tvrdi da je Masih uz pomoć svoje žene na engleskomu jeziku slao SMS poruke koje vrijeđaju Proroka. Brani ih moj odvjetnik Saif Ul Malook. Iako mu prijete, on se želi i dalje boriti za žrtve zakona o bogohuljenju, što je vrlo hrabro od njega, napose zato što je musliman. Ako je Saif brani, mislim da će se ta kršćanka izvući, osobito zato što su, koliko znam, i ona i njezin muž nepismeni, što znači da ne bi mogli poslati SMS poruke ni na urdu, a kamoli na engleskom. To je još jedna apsurdna optužba za huljenje i kada to ne bi ugrožavalo njihove živote, čovjek bi se tome mogao čak i smijati.

Molim za taj bračni par i za sve druge koji svakodnevno bivaju optuženi za huljenje. Sada kad mogu slobodno govoriti, svečano tražim od Pakistana da razmotri taj zakon o huljenju koji me je gotovo stajao života. Nikoga se ne smije osuditi bez konkretnih dokaza.

Molim se i za to da me islamisti nikada ne nađu, iako znam da će me tražiti cijeloga života.

Naslovnica knjige “Konačno slobodna”