Svojom inicijativom obilježavanja Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje želio je skrenuti pozornost javnosti i svih govornika hrvatskoga jezika na važnost promicanja vrijednosti i ljepota hrvatskog glagoljičnoga pisma. Hrvatska glagoljica povijesno je hrvatsko pismo, jedan od nezaobilaznih simbola nacionalnoga identiteta na temelju kojega smo i danas prepoznatljivi i jedinstveni u Europi i svijetu.

Povijest glagoljice

Glagoljica je najstarije slavensko pismo i uz ćirilicu je jedno od dvaju slavenskih pisama. U znanosti je prihvaćeno mišljenje da je glagoljica starija od ćirilice. Za razliku od ćirilice, koja je nastala spontanim dugotrajnim prilagođivanjem grčkoga alfabeta, glagoljica je autorsko pismo. Autorom glagoljice smatra Konstantin Filozof – sv. Ćiril, Grk iz Soluna, koji ju je osmislio za misiju među moravskim Slavenima u 9. st. Konstantin i njegov brat Metod bili su nositelji te misije, kojoj je cilj bio opismenjivanje i prosvjećivanje Slavena, donosi web stranica Staroslavenskog instituta.

Za potrebe misije braća su također s grčkoga na staroslavenski ili starocrkvenoslavenski prevela najvažnije liturgijske tekstove. Taj se jezik smatra prvim književnim jezikom svih Slavena, a većina znanstvenika smatra da je nastao na temelju južnomakedonskoga govora iz okolice Soluna.

Glagoljska slova imaju imena

Svako glagoljsko slovo ima ime. Prema imenima prvih dvaju slova (az i buki), govorimo o glagoljskoj azbuci, kao što govorimo o latiničnoj abecedi i grčkome alfabetu.

Imena slova nisu proizvoljna, nego imaju značenje. Tako primjerice, prvih devet slova glagoljskoga pisma (A = az, B = buki, V = vjedi, G = glagolju, D = dobro, E = jest, Ž = živjeti, DZ = zelo, Z = zemlji) izriču poruku „Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti (na) Zemlji”. Ta misao iznosi i stav da su poznavanje slova i pismenost temelj dobroga života.

Naziv glagoljica nastao je mnogo kasnije – u 17. st. na hrvatskome području prema glagolu glagoljati, koji znači ‘govoriti’, a proširio se tek u 19. st. Prema tome nazivu nastao je naziv „glagoljaš” za katoličkoga svećenika koji drži misu na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku služeći se glagoljskim knjigama.

Obla i uglata (hrvatska) glagoljica

Najstariji poznati oblik glagoljskog pisma zove se oblom glagoljicom. Obla glagoljica je sveslavensko pismo i pismo najstarijih sačuvanih slavenskih knjiga. Spomenici na obloj glagoljici potječu iz razdoblja od 9. do 12. stoljeća. Nakon 12. stoljeća glagoljicom su se nastavili služiti samo Hrvati. Prilagodili su je sebi stvorivši novi tip glagoljice poznat kao uglata ili hrvatska glagoljica. Uglatom se glagoljicom Hrvati služe sve do danas.

Glagoljica je prvo pismo kojim su Hrvati bilježili svoj materinski jezik već u 10. i 11. stoljeću. Ćirilica se za zapisivanje hrvatskoga jezika počinje upotrebljavati u 12., a latinica u 14. stoljeću.

Glagoljski spomenici

Najstariji sačuvani hrvatski spomenici na kojima je glagoljski natpis uklesan u kamen iz 11. i 12. st. su: Plominski natpis, Supetarski ulomak, Grdoselski ulomak, Valunska ploča, Krčki natpis, Bašćanska ploča… Oni su pisani glagoljicom prijelaznoga oblika iz oble prema uglatoj.

Glagoljski rukopisi

Zlatnim razdobljem hrvatskoga glagoljaštva smatraju se 14. i 15. st., iz kojih je sačuvano 30 rukopisnih brevijara, 17 misala, 3 psaltira, 2 rituala, niz fragmenata liturgijskih tekstova, više zbornika te mnogo pravnih i drugih spisa.

Najpoznatiji su hrvatski liturgijski tekstovi pisani glagoljicom: Vatikanski misal Illirico 4, Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Ročki misal, Prvi vrbnički brevijar, Drugi novljanski brevijar, Brevijar Vida Omišljanina, Lobkovicov psaltir, Fraščićev psaltir, Akademijin ritual, Klimantovićev zbornik i dr.; pripovjedni tekstovi: Pariški zbornik, Ivančićev zbornik, Petrisov zbornik, Žgombićev zbornik i dr. te pravni tekstovi: Vinodolski zakonik, Istarski razvod i dr.

Glagoljicom je otisnuto i šest inkunabula, knjiga tiskanih prije 1500. godine, od kojih je prva “Misal po zakonu rimskoga dvora” iz 1483., samo devet godina nakon prvotiska latinskog misala.