Christoph Brüwer za katholisch.de predstavlja njih pet.

Crkveni Švicarac

Svatko tko ulazi u hodočasničke crkve ili velike katedrale kao što je kölnska možda je već primijetio katedralnog Švicarca: u tradicionalnoj odjeći oni su kontakt osobe za posjetitelje i osiguravaju mir i red te upozoravaju da se poštuju zabrane unutar crkve. Ono što mnogi ne znaju – u prošlosti su crkveni Švicarci bili uobičajeni u gotovo svim crkvama. Već u srednjem vijeku postojali su takozvani Domstäbleri koji su, sastavljeni od brojnog osoblja, utišavali ljude tijekom bogoslužja i hodali gore-dolje po pokrajnjim crkvenim lađama.

Inače, pojam „crkveni Švicarac“ zapravo ima neke veze sa Švicarskom: u 17. i 18. stoljeću često su iz politički neutralne Švicarske bivši vojnici odlazili u inozemstvo zaraditi novac u vojsci ili su bili sigurnosno osoblje. Najpoznatiji primjer je Papinska švicarska garda koju je osnovao papa Julije II. 1506. godine.

Kao što su crkveni Švicarci postupno nestali iz mnogih bogomolja, promijenio se i profil katedralnih Švicaraca: od 2019. u Kölnu postoje i katedralne Švicarke.

Izvjestitelj mrtvaca

Posao izvjestitelja mrtvaca (njemački Leichenbitter ili Leichensager) može se zamisliti kao osmrtnica na dvije noge: nakon smrti, izvjestitelj mrtvaca bi išao od farme do farme ili od kuće do kuće i kucao na vrata i prozore kako bi širio vijest o smrti te u ime ožalošćenih pozivao na sprovod. Izvjestitelju mrtvaca nije bilo dopušteno ući u kuću, posao mu je bio preusko povezan sa smrću i nisu ga htjeli u domu.

Osim dojave, izvjestitelj mrtvaca je preuzimao i druge poslove, poput pranja leševa, zvonjenja crkvenih zvona ili kopanja grobova. On je također organizirao sprovod, a bio je i voditelj sprovodne ceremonije. U tom se pogledu izvjestitelji mrtvaca svakako mogu ocijeniti kao rani oblik pogrebnika. Danas ova profesionalna skupina preuzima mnoge zadaće za koje je prije bio odgovoran izvjestitelj mrtvaca.

Profesija se do danas održala i u njemačkoj izreci: Wer ganz bewusst traurig schaut, setzt eine sprichwörtliche Leichenbittermiene auf.

Izrađivač krunica

Kao što sugerira ovaj naziv posla, izrađivači krunica izrađivali su krunice. Zanatlije su često nazivane jantarima, jer je najčešći materijal za krunice bio baltički jantar. Za izradu krunica korišteni su i bjelokost, drvo, sedef, rog ili koralj.

Prvi cehovi proizvođača krunica pojavili su se u 14. stoljeću u gradovima Lübecku i Brugesu, daleko od obalnih dijelova Baltičkog mora koji su opskrbljivali jantarom. Teutonski viteški red, koji je u početku imao pravo prikupljanja i prodaje jantara, pokušao je iskorijeniti crno tržište dragocjenog materijala. Za preradu, jantar je prvo sortiran, zatim izrezan na komade veličine bisera i kasnije brušen i poliran.

S reformacijom se smanjuje važnost krunica, a u 19. stoljeću nestaju i cehovi. Danas se krunice još povremeno izrađuju ručno u samostanima.

Čuvar kule

Iako je ovo zanimanje bilo beskrajno važno u srednjem vijeku, doživljavalo se i kao „nečasno”: čuvar kule. S najviše kule u gradu, uglavnom s crkvenih tornjeva ili s kula gradskih utvrda, trubom je upozoravao stanovništvo na požare ili približavanje neprijatelja. Čuvar tornja često je živio sa svojom obitelji u kuli, a ponekad je tu čak i držao stoku.

Uz ovu funkciju, zadatak čuvara je ponekad bio i svaki sat udariti u zvono ili zatrubiti kako bi označio vrijeme. Može biti više razloga zašto se profesija doživljavala kao nečasna: Na nekim mjestima, na primjer, posao stražara je bio dodijeljen krvniku. Često su kao čuvari i trubači bili angažirani putujući zabavljači, koji također nisu imali dobar društveni ugled.

Suvremeni sustav za dojavu i gašenje požara učinio je čuvara tornja danas suvišnim. U nekim gradovima opet postoje kule jednostavno iz osjećaja tradicije. Ipak, prostorija u tornju crkve sv. Lamberta u Münsteru, na primjer, povezana je s profesionalnim vatrogasnim postrojbama Münstera, a čuvari tornja uspjeli su nekoliko puta otkriti požar prije nego što je netko drugi uspio upozoriti vatrogasnu postrojbu.

Opskrbljivač voskom

Med je već u antičko doba bio važna roba. Rimljani su već koristili voštane svijeće za svoje vjerske svetkovine, Crkva je kasnije učinila isto te postala glavni potrošač voska u srednjem vijeku. Zeidler, svojevrsni šumski pčelar, zaslužan je za ovu opskrbu voskom još od ranog srednjeg vijeka.

Za razliku od pčelara u današnjem smislu, pčelarska društva Zeidler nisu držali pčelinje košnice u drvetu, već su se penjali na drveće i rezali udubine u deblima na velikim visinama, u kojima su se trebala smjestiti pčelinja društva. Kao ceh, Zeidler je imao niz privilegija: na primjer, imali su svoje sudske i policijske ovlasti kada su u pitanju kradljivci meda. Osim toga, smjeli su nositi samostrel kao oružje, ali su zauzvrat morali služiti i kao strijelci za svoje suverene u ratovima.

Osim uvoza šećera od trske i uzgoja šećerne repe u 17. stoljeću, za nestanak Zeidlera zaslužna je i reformacija: zbog širenja reformiranih kršćana crkvama je bilo potrebno manje voska za svijeće.

Usko povezano sa Zeidlerom je zanimanje svjećara. Umakao bi fitilj, ili nekoliko fitilja u isto vrijeme, u tekući pčelinji vosak više puta te bi ga ponovno izvlačio dok svijeća ne bi bila željene debljine. Budući da se ovaj ručni proces mogao lako industrijski automatizirati, i ova profesija je krajem 19. stoljeća izgubila na važnosti.