Budi dio naše mreže

Alis Marić: Knjige su me učinile boljom osobom

Facebook stranica Čitaj knjigu najposjećenija je stranica o knjigama i čitanju u Hrvatskoj, ali i šire. Stranica je to koja je pokrenula lavinu i vratila knjigama dostojanstvo, učinila ih poželjnim proizvodom i, ono najvažnije, potaknula ljude na čitanje. U emisiji Kulturogram Hrvatskoga katoličkog radija razgovarali smo s njezinom pokretačicom Alis Marić.

/ Katarina Varenica

Alis Marić / Foto: osobni album

Stranica Čitaj knjigu proslavila je šest godina, a trenutno ju prati više od 500 000 ljudi i taj broj iz dana u dan raste. Jeste li, kad ste prije šest godina krenuli, sanjali da će biti tako?

Ni najmanje. Otvorila sam stranicu zbog sebe i da malo utješim svoju dušu jer sam u to u vrijeme ostala bez posla. Imala sam 50 godina i činilo se da je budućnost za mene neizvjesna i gotova. Otvorila sam tu stranicu da bih se utješila i mislila sam da ću svoju ljubav prema knjigama podijeliti možda s nekoliko stotina ljudi. Kad odjednom se to pretvorilo zaista u lavinu i brzo sam shvatila da to što ja govorim o knjigama ljude zanima, da oni tome vjeruju. Osim pisanja o knjigama počela sam dijeliti i lijepe citate koji mene utješe tijekom dana. Željela sam ljudima poručiti da ako s 50 ili čak sa 60 godina ostanu bez posla da to nije kraj svijeta, da se treba trgnuti, da uvijek ima mogućnosti za ostvariti svoje snove, da je sve u nama, da ne treba očajavati. Na neki način sam shvatila da tom svojom stranicom mogu ljudima dati inspiraciju i motivaciju.

Po struci ste diplomirana pravnica, ne dolazite iz knjižnog sektora. Kako je tekao taj prijelaz u jedno sasvim novo područje s kojim se niste bavili, barem ne u profesionalnom smislu?

Na početku nije bilo lagano, bilo mi je teško i godinu dana me ‘drmao’ strah i jedna neizvjesnost, a onda sam shvatila da je sve u meni. Moram se pokrenuti, moram nešto napraviti i posao ću naći pa makar bilo kakav. Onda se pokazalo da su to ustvari knjige. Ja nisam od početka krenula s mišlju da ću ja sada napraviti Čitaj knjigu i da će to biti moj posao, nego sam jednostavno krenula iz hobija, iz ljubavi, iz strasti. Vrlo brzo se to pokazalo kao nešto od čega bih ja mogla živjeti i plaćati svoje račune. Naravno, svatko bi htio raditi ono što najviše voli, ali u konačnici to treba donositi i nekakvu zaradu. U tom nekom hodu od tri godine ja sam vidjela kako od toga mogu živjeti. Danas se to pretvorilo u dobar posao od kojeg ja plaćam račune, u kojem ja uživam, s kojim se ja osjećam jako dobro, a paralelno inspiriram, motiviram i nadahnjujem i druge ljude i potičem ih na čitanje. Mislim da se povećala čitanost u Hrvatskoj pa čak i prodaja knjiga. Knjizi je vraćeno dostojanstvo i važnost i sve se nekako pokrenulo.

Primijetila sam na Vašoj stranici da Vam ljudi vjeruju, vjeruju Vašim preporukama. To je obično odlika književnih kritičara, a Vi to niste. Znači li to da imate ipak neki dar?

Imam ‘nos’ za dobru knjigu. Prilično sam i sama izbirljiva i u ovim godinama imam već prilično iskustvo koje knjige mi odgovaraju, koje knjige promiču one prave vrijednosti. Ne podcjenjujem niti jednu knjigu, ali njegujem neki svoj ukus koji se očito sviđa i drugim ljudima. Često dobijem poruke od ljudi u kojima mi zahvaljuju jer sam im preporučila neku knjigu, govore mi da im se sviđa itd. Iza toga stoje godine iskustva, moja marljivost i upornost, ali i te neke vrijednosti koje ja promičem i od kojih ne odustajem. To ljudi prepoznaju i ne možete to glumiti.

Na Vašoj stranici nema negativnih kritika. Tamo su preporuke samo onih knjiga koje Vam se sviđaju i za koje mislite da bi ih ljudi trebali pročitati. Što je s knjigama koje Vam nisu dobre, a vjerujem da ima i takvih?

Ako mi se knjiga nakon 50 stranica ne dopadne, ja nju ne čitam. Ne da ta knjiga nije dobra ili nema neku vrijednost, nego jednostavno nije meni dobra i ja ju stavljam po strani i uzimam neku drugu. O knjizi koju nisam pročitala ne pišem. Ne mogu reći da knjiga nije dobra, ako ju nisam pročitala. Stavim ponekada fotografiju, kažem da je izdavač objavio itd. Nemam ni pravo niti volju pisati o knjigama koje nisam pročitala i koje mi se nisu dopale na prvu. Ne želim gubiti vrijeme.

Kako tumačite to da na Vašoj stranici vlada jedna dobra, pozitivna atmosfera i da nema sukoba ili se dogode vrlo rijetko?

Tako je, vrlo rijetko, ali dogodi se ponekad. Možda zato što svaki dan ljudima serviram vrlo lijepe i ugodne stvari i trenutke i to je nešto što ja zaista živim. Sve što stavim na stranicu prolazi kroz moju glavu i ja to zaista živim, o tome razmišljam, ne glumim. Ako pišem o lijepom danu, vjeri, poniznosti i skromnosti, primjerice, a sama tako ne mislim i ne živim, to bi moji pratitelji vrlo brzo osjetili. Promičem ono kako živim. Dođu mi na pamet misli o djeci, odgoju, ljubavi prema mojim pokojnim roditeljima, prirodi – stavim na stranicu. Postovi o mojoj obitelji, djeci i prijateljima se najbolje poprate.

Osim Facebook stranice Čitaj knjigu tu je i Instagram i blog. Što čitatelji tamo mogu pronaći?

Na blogu su malo opširnije preporuke, tekstovi o književnicima, njihovim životima, nekim klasicima, 10 knjiga koje bi svatko trebao pročitati u životu, 3 knjige koje bi svaka djevojka trebala pročitati itd. To su, dakle, malo duži tekstovi i za one koji nisu na društvenim mrežama jer tamo ni ne moraju svi biti. Instagram je jedna društvena mreža na kojoj se više okupljaju mladi ljudi i to me posebno veseli jer me često zaustave mlade djevojke ili mladići koji mi zahvale jer su se vratili čitanju i shvatili koliko je čitanje važno. To mi je posebno drago jer pobija onu tvrdnju kako su mladi ljudi samo na mobitelima, računalima, da ih zanima samo virtualni svijet. To nije točno. Mladi ljudi također vole knjigu i očekuju od nas odraslijih i zrelijih da ih u tom smislu educiramo i upućujemo.

Osim što čitate i preporučujete knjige, u suradnji s nakladničkom kućom Iris Ilyrica, imate i biblioteku Čitaj knjigu. Za taj niz sami birate naslove i obično je riječ o prijevodnoj literaturi. Koji su to naslovi koji su Vam nedostajali na našem tržištu i koje objavljujete u biblioteci Čitaj knjigu?

Moj san oduvijek je bio imati izdavačku kuću, ali sam shvatila da to nije nimalo lako, da je to vrlo složen i odgovoran posao. Stoga sam se priklonila jednoj manjoj već postojećoj izdavačkoj kući – Iris Ilyrica i jako sam ponosna da u ove tri godine već imamo 14 objavljenih naslova u biblioteci Čitaj knjigu. To su sve vrlo uspješne knjige. Najviše mi je nedostajalo autobiografija i uspješnih životnih priča. To mi se činilo da se kod nas premalo prevodi. Tako sam u Hrvatsku dovela knjige o Niki Laudi, Andreu Agassiju, dakle sportske autobiografije pa zatim Tina Turner, jedna ikona, rock legenda, snažna, inspirativna i motivirajuća osoba. Objavili smo i autobiografiju Marine Abramović, jedne od trenutno najvećih umjetnica na svijetu. Prije šest mjeseci objavili smo klasik Male žene koji nije preveden u Hrvatskoj dugih 30 godina. Taj niz ću nastaviti pa ćemo objaviti i Male dječake i Djecu gospođice Jo. To je jedna obiteljska priča koju svaka zemlja treba imati prevedenu. Čak i oni najmanji to trebaju pročitati. Već djeca od 7 do 8 godina mogu čitati te knjige. Ja sam odrasla na tim knjigama, upućivale su me na prave ljudske i obiteljske vrijednosti. Tu sam spoznavala kako odrastati, kako se treba ponašati kao dijete i jednostavno sam smatrala da ta knjiga treba biti ponovno prevedena i dovedena u Hrvatsku.

Foto: Čitaj knjigu

Male žene u kinima su od prošloga tjedna. Imaju čak 6 nominacija za Oscara. Kad su takvi klasici u pitanju je li Vam bolja knjiga ili film? Jesu li knjige uvijek bolje?

Ma knjige su uvijek bolje, ali ima i iznimaka. Ovo je osma ekranizacija na temu Male žene i svaki od njih je bio dobar, ali ovaj mi je najbolji. Najbolja ekranizacija, fenomenalna gluma, prekrasni ambijenti i naglasak na najvažnije ljudske vrijednosti: obitelj, poniznost, pomaganje drugima, predanost, lojalnost…. Majka koja svojim četirima kćerima stalno usađuje ono najvažnije, pomaganje siromašnima… To su stvari o kojima bi se trebalo stalno i puno više govoriti. Male žene knjiga je koja je napisana 1850., ali i dan danas je hit i voljena je kod čitatelja, a to znači da se u temeljnim vrijednostima ništa nije promijenilo.

Napravili ste i nekoliko hvale vrijednih akcija kada je opremanje bolnica u pitanju, a na čitanje ste poticali čak i zatvorenike u Remetincu. Kako ste došli na tu ideju?

Smatram da knjiga treba biti svugdje dostupna i da treba doći na mjesta gdje ona ljudima može biti utjeha ili im treba odvratiti pažnju od njihovih trenutnih dilema, strahova, patnji… Krenula sam s bolnicama i opremila sam pet bolnica u Hrvatskoj. Krenula sam u zatvor jer sam smatrala da i zatvorenicima treba dati priliku i da im netko treba objasniti koliko je čitanje važno i dobro i koliko oni u zatvoru za to imaju vremena.

Kako je izgledalo čitanje u zatvoru?

Do sada sam bila 7 puta i to su impresivna iskustva. Zatvorenici su na početku bili dosta nepovjerljivi i vjerojatno su smatrali da će im biti dosadno i da ih to ne zanima, ali već nakon 5 minuta promijenili su potpuno izraz lica. Eto, koliko malo treba da čovjek ‘omekani’. Bez obzira što su oni zatvorenici i što mi prema njima imamo možda neke predrasude, i oni imaju potrebu i za lijepom riječi i za ljubavlju i za pažnjom. Svaki put povedem po jednog autora sa sobom i tema nam je uvijek neka motivacija, nešto lijepo poput ljubavi, vjere, nade, davanja, primanja… Postavljaju nevjerojatno zanimljiva pitanja i aktivni su. Nakon posjeta zatvoru od ravnatelja sam dobila najljepšu poruku da sam ja jedina osoba koja je u zatvoru upalila svjetlo i da puno više čitaju otkad sam ja tamo bila.

Posjećujete li knjižare i knjižnice svaki dan?

To je neka vrsta moje ovisnosti, u knjižari sam svaki dan. Bilo koje mjesto koje posjetim, odmah tražim knjižnice, raspitujem se postoji li nacionalna ili sveučilišna knjižnica. Gdje god sam bila pokazalo se da je knjiga važna, bilo da je riječ o velikom gradu ili malom mjestu. Svugdje je knjiga važna, svugdje su knjižare pune, upisi većinom besplatni… To pokazuje da je knjiga važna i bez obzira na sve ove tehnologije koje nas svakog dana preplavljuju sve više, knjiga će uvijek ostati najvažniji predmet u životu čovjeka koji prenosi znanje, iskustvo i ljubav. Nikad nećemo ostati bez knjiga.

Foto: osobni album

Posjećujete li i vjerske knjižare?

Naravno, posjećujem i takve knjižare. S izdavačkom kućom Verbum već tri godine imam odličnu suradnju. Volim čitati i knjige vjerske tematike i smatram da se i takve knjige trebaju čitati i preporučiti.

Iza ovog Vašeg uspjeha stoji veliki rad bez radnog vremena. Godinama ste radili u velikim tvrtkama s uredovnim radnim vremenom, a kako to izgleda danas?

Moj dan više nema ni početka ni kraja, ali ja sam s time presretna jer radim ono što najviše volim i u tome uživam. Za to treba velika disciplina i treba se držati nekoga rasporeda kad radite od doma. Preko dana uglavnom stavljam informativne postove, neke citate koji me preplave, a navečer pišem složenije tekstove nad kojima mogu promišljati pa vrlo često se svjetiljka u mojoj radnoj sobi ne ugasi prije 1 ili pola 2 u noći. Između svega toga uspjevam i čitati. Ja svaki mjesec moram pročitati barem pet knjiga jer ako ja ne pročitam pet knjiga, onda nisam više to što kažem da jesam. Moram pisati o tim knjigama i moram stalno biti u tijeku čitanja.

Jeste li se nakon čitanja tolikog broja knjiga promijenili kao osoba?

Jako sam se promijenila. Postala sam puno tolerantnija, strpljivija, imam puno više razumijevanja za druge ljude, poniznija sam, puno sam mirnija, nisam više toliko nervozna. Stres kod mene više ne postoji. Majka sam troje djece koji su sada odrasli ljudi, osamostalili su se i otišli od kuće i prvi put u životu sada imam više vremena i nisam toliko okrenuta obitelji, iako imam unuka u međuvremenu, koji okupira moju pažnju, ali nije to toliko kao kad si roditelj. Knjige su me definitivno jako, jako umirile, prizemljile i promijenile. Prije ne bih razmislila prije nego što bih rekla, osudila bih prebrzo neke situacije, a sada sam apsolutno druga osoba.

Što ste zadnje pročitali?

Alis Marić / Foto: osobni album

Jednu krasnu knjigu Mudrost vukova koju je napisala jedna njemačka istraživačica vukova. Jako je edukativna i prekrasna knjiga kroz koju shvaćamo koliko su vukovi slični ljudima, odnosno koliko su ljudi slični vukovima. Kroz tu knjigu shvatimo koliko smo svi vezani za prirodu i koliko smo svi na zemlji povezani. Knjiga me dirnula jer govori o tome koliko vukovi vole obitelj, lojalni su, brinu o starijima… Nema šanse da mladi vuk ostavi svoje roditelje, da ne brine o njima. Pročitala sam i knjigu ruske književnice Jahine Vuzel Djeca Volge koja mi je otkrila svijet za koji nisam znala. Nijemci su na poziv ruske carice Katarine došli naseliti područje uz rijeku Volgu jer im je bilo obećano da će tamo naći blagostanje. To se, naravno, nije dogodilo. Dolaskom Staljina na vlast svi ti ljudi uz rijeku Volgu su završili u Sibiru, nažalost. Kroz knjigu pratimo sudbine tih ljudi. Čitajući je naučila sam jedan dio povijesti o kojem nisam znala ništa i nagnala me je na dodatno istraživanje.

Za kraj, zbog čega trebamo čitati knjige?

Knjige nas itekako oblikuju, uče nas, daju nam smjernice, uče nas razumijevanju, toleranciji i poniznosti koje nam svima trebaju.

Emisiju Kulturogram poslušajte ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja