Nakon što je u svojim međunarodnim bestselerima Oče naš i Zdravo Marijo, objavljenima 2017. i 2018., papa Franjo protumačio te dvije osnovne kršćanske molitve, u svojoj trećoj knjizi nastaloj u razgovoru s o. Marcom Pozzom koja će uskoro biti objavljena, Papa tumači poznatu molitvu Vjerovanje u kojoj je sažeto iznesena osnova kršćanske vjere.

Kao i  u prethodna dva velika izdavačka projekta i u ovaj je već u samoj njegovoj pripremi uključena i nakladna kuća Verbum, kojoj je povjereno ekskluzivno objavljivanje hrvatskoga izdanja. Tako će i ovaj put Hrvatska biti jedina zemlja u kojoj će se ova nova Papina knjiga objaviti istodobno kada i u Italiji – 3. ožujka 2020.

Da bi protumačio molitvu Vjerovanje i ljudima našega vremena približio što uistinu znači vjerovati, papa Franjo se u ovaj knjizi ne služi, kako sam ističe, „teorijama koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo postojanje kao da je matematički problem“, nego to čini jednostavnim i privlačnim jezikom, razumljivim i vjernicima i onima koji to nisu.

Pomažući čitateljima da ne zamišljaju Boga kao čarobnjaka s čarobnim štapićem, nego da otkriju Boga koji je dobri Otac svih ljudi i koji svakom čovjeku može podariti životni smisao, Papa u ovom poticajnom razgovoru pretočenom u knjigu iznosi nadahnjujuće misli za sve ljude. Posebice snažno upućuje poziv čitateljima da se pouzdaju u Boga koji „boluje od milosrđa“, o čemu dirljivim riječima sam progovara: „Zamišljam trenutak kada ću, na zalasku života, doći k Bogu, privučen ljepotom, ponizna duha i pognute glave; zamišljam njegov zagrljaj i moj pogled koji će se podignuti prema njegovu. Ne bih se usudio gledati ga, a da me on prvo ne zagrli.“

Nakon objave u Italiji i u Hrvatskoj u Verbumovu izdanju 3. ožujka, objavljivanje knjige Vjerujem, vjerujemo uslijedit će nakon toga i u mnogim drugim zemljama te se očekuje da će ponoviti uspjeh Papinih knjiga Oče naš i Zdravo Marijo, koje su postale međunarodni bestseleri objavljeni u preko pedeset zemalja i prodani u milijunima primjeraka.

Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare verbum.hr na linku ovdje.

Kako da Crkva ne postane nevladina organizacija, ali da istodobno bude prisutnost koja konkretno mijenja povijest?

U povijesti Crkve, papa Franjo, možemo naći gotovo dvostruki kolosijek: ima onih koji zagovaraju defenzivno držanje i onih koji, puno blaže, pozivaju da se preuzme inicijativu. Sposobnost preuzimanja inicijative često povezujem s darom Duha Svetoga. Na pameti mi je, primjerice, krasna slika Crkve koja se nalazi u mojemu gradu Padovi: CUAMM, Collegio universitario aspiranti medici missionari (Sveučilišni zavod aspiranata za medicinske misionare). Zavod obrazuje liječnike koji će na neko vrijeme poći u Afriku kako bi podržali nadu toga kontinenta. Vi često govorite da Crkva nije nevladina organizacija; ipak, istina je da neka iskustva solidarnosti Crkve, nadahnuta Duhom Svetim, pred svijetom Crkvu čine vjerodostojnijom. Koji je ispravan odnos da ne postane nevladina organizacija, ali da istodobno bude prisutnost koja konkretno mijenja povijest?

To je isti odnos koji postoji između korijena, stabla, cvjetova i ploda: cjelina. Plod neke nevladine organizacije, primjerice, neće biti crkveno privlačan ako nema korijena, to jest bez Tradicije u smislu „žive narodne predaje“. Sveti Irenej Lyonski govorio je da kršćani, premda potječu iz različitih krajeva i kultura, „budući da imaju čvrstu predaju koja dolazi od apostola, dajući nam da vidimo jednu i jedinu vjeru koja je kod svih, primili su jednoga i istoga Oca, vjeruju u istu ekonomiju utjelovljenja Sina Božjega, poznaju isto darivanje Duha, promišljaju iste zapovijedi“.

Tko ti je govorio o želji? Tvoja baka. Ona zacijelo nije studirala na Gregoriani kao ti…

Nije išla ni u osnovnu školu.

…ali je znala prenijeti Predaju. Neka nevladina organizacija kršćanska je ako je poput ploda stabla koji je povezan s listovima, s granama, s deblom i korijenom; plod je cjeline.

Posljednje što trebaš jest govoriti. Živi pa će te oni pitati: zašto živiš tako?

Znate li što mi pada na pamet? Rečenica pripisana svetomu Franji, koju ste jednom spomenuli: „Uvijek evanđelje propovijedajte životom, a, bude li potrebno, i riječima.“

Sveti Franjo ne kaže „životom“, nego samo: „Propovijedajte evanđelje“. Podrazumijeva se životom, svjedočenjem. I treba ga shvatiti doslovno… Jednom, u Krakovu, tijekom Svjetskoga dana mladih – svaki put ručam s mladićima i djevojkama iz raznih krajeva svijeta – jedan me je mladi katolik upitao: „Studiram na sveučilištu i imam mnogo kolega ateista; htio bih im prenijeti svoju vjeru, ali ne znam kojim riječima: što im trebam govoriti?“ Nadahnut svetim Franjom, odgovorio sam mu: „Posljednje što trebaš jest govoriti. Živi pa će te oni pitati: zašto živiš tako?“ To je svjedočenje vjere. I u tebe je vjera ušla zahvaljujući svjedočenju jedne obitelji, naroda, svećenika, prijatelja. Ne znam koga, ali sigurnozahvaljujući svjedočenju.

Dodat ću, papa Franjo: ponekad osjećam da mi Bog govori preko umjetničkih djela. Fascinira me genij jedne književnice, talent jednoga slikara, pa i maštovitost televizijskoga voditelja. To mi posvješćuje jedno: ti umjetnici – barem većina njih – tvrde da nisu vjernici. A onda stvaraju djela po kojima kao da kažu: pogledaj koliko je ljepote u svijetu? Znam da postavljam rizično pitanje: možemo li govoriti o malenu mističnome iskustvu i u nadahnuću onih koji nisu vjernici, koji daju glas ljepoti koja postoji u povijesti?

Dopusti mi ovakav odgovor… ne znam je li valjan, mislim da jest: to su Božje šale. To su vicevi! Bog dira srce i nadahnjuje jer čovjek je njegovo djelo. On nas ljubi. Ljubi i grešnike, izdajice. Sjeti se glasovite propovijedi don Prima Mazzolarija o Judi na Veliki četvrtak. Izgledalo bi da je Juda ateist, protuBožji, izdao je Boga. Ipak, jedan je umjetnik shvatio da je taj izdani Bog dao život za Judu. Zadivljuje me onaj glasoviti kapitel u Vézelayu iz 12. stoljeća: na jednoj strani visi Juda okružen đavlima, a na drugoj je Dobri Pastir koji ga stavlja na ramena. A na usnama Dobroga Pastira ironičan je osmijeh, kao da kaže: „I danas sam pobijedio.“ Prije mjesec dana vidio sam djelo suvremenoga umjetnika, oca Marka Ivana Rupnika koji je, nadahnut kapitelom iz Vézelaya, modernim stilom reproducirao to isto. Dirljivo je kako veliki umjetnik uspijeva dočarati dokle je Bog došao. Ima slikara, umjetnika koji nisu vjernici – ne protu-vjernika – koje je dohvatila Gospodinova milost. Gospodin ne poništava svoje darove. Međutim, kada neki umjetnik – ne nevjernik ili ateist, nego protu-Božji – primljene darove upotrebljava protiv Boga, to je bogohulno. Ima i takvih umjetnika: čine đavolska djela.