Bože moj! Svetosti sama! Što je zapravo ta tvoja svetost u sebi? Možemo li je dokučiti? Možemo li je razumjeti? Ta mi samo znamo čega u toj svetosti nema, što ne smije u njoj biti, a da bude prava svetost, a što zapravo u sebi jest, to mi ne znamo. A tu ogromnu rijeku svoje svetosti ti si u jaslicama sakrio u malo i krhko tijelo i zatvorio je za sve osim za one, koji su čisti, bezazleni i dobre volje.

Bože moj! Istino neprevarljiva! O kako smo u zbrci i šumi zla oko nas željni istine. Kako je grozničavo tražimo i kako nam je ona često jedina svijetla zraka kojom bi htjeli ispuniti svoje duše. A ta istina leži na šaci slame u studenoj noći i gleda nas svojim bezazlenim dječjim očima.

***

Bože moj! I sve moje! I jesi sve moje! Varam se ako mislim da imam i mogu naći nešto izvan tebe. Varam se ako izvan tebe tražim nešto što bi me moglo zadovoljiti, usrećiti, ispuniti. Ne, sve što je izvan tebe ispunja me samo bolju, čemerom, bijedom, jer sve su to krhotine, mrvice, koje ne mogu zatrpati bezdan ljudske duše. I kad god čovjek u ljudima, u stvarima, u stvorenjima nešto traži, počinja sam sebi najveću prevaru. I upravo zato jer smo se i mi prevarili, i jer nema čovjeka koji se nije bar kadgod prevario, mi sad klečimo kraj tvojih jaslica i tepamo ti, Bože moj i sve moje! Jesi sve moje jer si sreća moja, utjeha moja, mir moj, dobrota moja. I ako je sveti Franjo grcao tim uzdasima po cijele noći i nije se odvajao od tebe, vječna ljubavi, dozvoli mi da ja bar u ovoj božićnoj noći, bar u ovaj dvanaesti sat koji je tu, zagrcam iz dna srca tebi, Bože, tebi novorođeni Kralju, ono što ti zapravo meni jesi i ono što bih ti htjela reći u svaki dan i u svaki čas svoga života kad bih mogla biti tako sabrana kako to tebi dolikuje.

Ti si sve moje! Ne nemam ništa izvan tebe. Jer ovo što i imam i posjedujem, sve je tako prolazno, tako malo, tako kratkotrajno da, ako mi se i pričinja da je nešto, u sebi je sasvim ništa. Ali nije mi ova istina jasna samo u božićnoj noći. Vidim je uvijek kad sam sabrana i mirna, a i ti mi je od vremena od vremena dadeš vidjeti u svoj jasnoći. Ali sada, u toj svetoj noći, gledam to tako jasno. Tu kraj tvojih jaslica doista vidim da ništa nemam izvan tebe i da si ti sve. Bog moj i sve moje!

(…)

Bože moj i sve moje! Klečim kraj jaslica i govorim ti to nutarnjim riječima, glasovima duše, uzdasima srca. Slušaj me i čuj me! Neka zašuti izvana sve da bolje razaberem tvoje glasove, da jasnije vidim tvoje lice i da ti bolje čuješ moje uzdahe.

Bože moj i sve moje!

24. XII. 1944.

Gornji tekst je izvadak iz knjige službenice Božje Marice Stanković Adventska čežnja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.