Pouzdanje

Pouzdanje je znak otvorenosti. Čovjek je prijemčiv za onoga u koga ima povjerenja. Nepovjerenje i sumnjičavost znak su zatvorenosti. Prvo što Bog od nas traži nije da budemo savršeni, nego da mu poklonimo svoje povjerenje. Naš manjak pouzdanja boli ga više nego naši padovi. Što se više u njega uzdamo, to više Duha primamo.

Evo što je Isus rekao svetoj Faustini:

„Milosti mojega milosrđa zahvaćaju se samo jednom posudom, a to je – pouzdanje. Što se duša više uzda, tim više prima. Velika su mi utjeha duše koje imaju bezgranično pouzdanje jer u te duše izlijevam sva blaga svojih milosti. Radujem se jer one žele puno, a moja je želja dati puno, jako puno. Žalosti me, međutim, ako duše traže malo i zatvaraju svoja srca.“4

Na čemu počiva naše pouzdanje? Na nama samima (našim djelima, uspjesima, postignućima…)?

Pouzdanje i vjera imaju veliku moć privlačenja Božje milosti. Terezija iz Lisieuxa dobro je shvatila da Bog ima očinsko srce i da ne može odoljeti sinovskom pouzdanju svoje djece, napose kad je riječ o praštanju koje im je tako često potrebno. U jednom pismu ocu Bellièreu Terezija to ocrtava uz pomoć usporedbe:

„Uz pomoć vrlo jednostavne usporedbe pokušat ću vam objasniti koliko Isus ljubi čak i nesavršene duše koje se u njega uzdaju. Pretpostavimo da jedan otac ima dvoje nestašne i neposlušne djece. Dolazi ih kazniti i vidi kako se jedno trese od straha i preneraženo bježi jer u srcu osjeća da zaslužuje kaznu. Njegov brat, naprotiv, baca se u očev naručaj, kaže da mu je žao što ga je ražalostio, da ga ljubi i, kako bi to dokazao, obećava da će odsada biti dobar. Na kraju traži da ga otac kazni poljupcem. Mislim da se srce sretnoga oca ne može oduprijeti sinovskom povjerenju djeteta čiju iskrenost i ljubav poznaje. Svjestan je da će njegov sin još puno puta ponoviti iste pogreške, ali mu je spreman oprostiti svaki put kada se bude pozivao na njegovo srce… Ne spominjem prvo dijete, dragi mali brate, jer i sami znate da ga otac ljubi na isti način i da je spreman biti jednako popustljiv kao i prema drugome…“5

„Da sam počinila sve moguće zločine,“ kaže Terezija, „imala bih i dalje isto pouzdanje!“

Kad je riječ o pouzdanju u Boga, postavlja se odlučujuće pitanje: Na čemu počiva naše pouzdanje? Na nama samima (našim djelima, uspjesima, postignućima…)? To bi značilo da se oslanjamo samo na sebe. Ili se temelji isključivo na Bogu i njegovu beskrajnom milosrđu? To bi značilo da takvo pouzdanje ostaje čvrsto čak i u siromaštvu, neuspjehu i padovima. Istinsko pouzdanje koje je utemeljeno u Bogu čija se ljubav nikada ne mijenja jest ono koje iskazujemo ne samo kad sve ide dobro, kad smo zadovoljni sobom, nego i kad smo suočeni sa svojim ograničenjima i svojim siromaštvom. „Da sam počinila sve moguće zločine,“ kaže Terezija, „imala bih i dalje isto pouzdanje!“6

Poniznost

Poniznost ima veliku moć privlačenja milosti Duha Svetoga. Poslušajmo što kaže Petar u Prvoj poslanici:

„Svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost. Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme.“ (1 Pt 5,5b–6)

Poniznost je bitan uvjet za primanje punine darova Duha. „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“, kaže Evanđelje (Lk 14,11).

Ponizan je čovjek koji priznaje svoje pogreške

Poniznost se pokazuje na razne načine. Ponizan je čovjek koji priznaje svoje pogreške. Kajanje snažno privlači Duha Svetoga. Poniznost, dalje, znači da uviđamo da sami po sebi nismo ništa, nego da nam je sve darovano. Sve što jesmo i sve što činimo besplatan je dar Božjega milosrđa. Poslušajmo Tereziju iz Lisieuxa:

„Biti malen znači ne pripisivati sebi vrline koje posjedujemo, ne misliti da smo za nešto sposobni, nego uvidjeti da Bog stavlja svoje blago u ruke svojega djeteta kako bi se ono njime služilo po potrebi; no to blago uvijek pripada dragome Bogu.“7

Biti ponizan znači i pomiriti se sa svojim slabostima, uvidjeti i prihvatiti svoje granice. Sjetimo se Terezijinih riječi:

„Bogu se u mojoj maloj duši sviđa što ljubim svoju malenost i svoje siromaštvo… Držimo se podalje od svega što sja, ljubimo vlastitu malenost, ljubimo to da ništa ne osjećamo i tada ćemo biti siromašne u duhu i Isus će doći po nas, ma kako daleko bile, i pretvoriti nas u plamen ljubavi!“8

Biti ponizan znači poniziti se iz ljubavi kao Isus koji je prao noge svojim učenicima i rekao: „Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje“ (Lk 22,27).

Možemo reći da poniznost znači otvorenost. Ako sam ponizan, prihvaćam kako savjete, tako i prigovore; spreman sam primati od drugih. Oholost pak znači zatvorenost: ja sam samom sebi dostatan, uvijek sam u pravu, nikoga ne trebam. To vrijedi i za naš odnos s Bogom: što više uviđamo da smo sami po sebi ništa i da posve ovisimo o Božjoj dobroti, to više milosti možemo primiti!

Bog želi samo jedno: ispuniti nas sobom i svojim milostima, no ne može nam se dati kad vidi da smo puni sebe, puni oholosti

Naš nedostatak poniznosti često ne dopušta Bogu da nas ispuni onako kako bi želio. Evo što svojim sestrama piše Catherine Mectilde de Bar, francuska redovnica iz 17. stoljeća:

„Bog želi samo jedno: ispuniti nas sobom i svojim milostima, no ne može nam se dati kad vidi da smo puni sebe, puni oholosti. Duša koja nije ukorijenjena u istinskoj poniznosti nije sposobna primati Božje darove. Njezino bi ih sebeljublje progutalo. Zato je Bog mora ostaviti u njezinu siromaštvu, u tami i neplodnosti, u ništavilu. Eto kako je važna poniznost.“9

Radujmo se, dakle, svemu što nas čini manjima i poniznijima, bilo izvanjski, bilo iznutra, jer što više napredujemo u poniznosti, to smo otvoreniji darovima Duha i sposobniji za primanje!

(nastavit će se…)

4 Sv. Marija Faustina Kowalska, Dnevnik – Milosrđe Božje u mojoj duši, Družba svećenika Srca Isusova, Zagreb, 2016., br. 1578.

5 Pismo 258

6 Posljednji razgovori, Žuta bilježnica, 11. srpnja, br. 6. (Usp. hrv. izdanje: Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, Ulazim u život – Posljednji razgovori, Glas Koncila, Zagreb, 1997.)

7 Posljednji razgovori, Žuta bilježnica, 6. kolovoza, br. 8.

8 Pismo 197

9 Catherine de Bar, Adorer et Adhérer, Cerf, str. 113.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Jacquesa Philippa Naučiti primati – Kako prihvatiti Božji dar spasenja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.