Budi dio naše mreže

Kako mogu primiti milost Duha Svetoga?

Biti kršćanin ne znači samo vršiti neku zadaću ili obavljati popisane zadatke, nego po vjeri (punoj nade i ljubavi) primati neizmjeran i besplatan Božji dar. Živjeti evanđelje znači u svojoj ljudskoj ograničenosti i slabosti primati sve bogatstvo milosrdne Očeve ljubavi, dopuštati da nas Bog iz dana u dan mijenja, slobodno i velikodušno odgovarati na njegovu ljubav i dijeliti je s onima koje Gospodin dovede na naš put. Više no ikada Bog se želi objaviti i priopćiti čovjeku. Najveća su mu radost ljudska srca koja s posvemašnjim pouzdanjem i potpunom raspoloživošću primaju neiscrpan dar njegove ljubavi. Neka ovo djelo pomogne čitateljima da ustraju u vjeri, nadi i ljubavi, da budu uvijek otvoreni djelovanju Duha Svetoga i ubrzaju dolazak punine ljubavi i milosrđa što ih Bog želi izliti na naš svijet kako bi, prema obećanju, „svako tijelo vidjelo spasenje Božje“ (usp. Lk 3,6).

/ dt

Duhovna sposobnost primanja

Temeljno je pitanje kršćanskoga života sljedeće: kako mogu primiti milost Duha Svetoga? Kako ostati otvoren za njegovo djelovanje?

„Cilj je kršćanskoga života primanje Duha Svetoga“, govorio je sveti Serafin Sarovski, jedan od najvećih svetaca Ruske crkve koji je umro 1833. godine. O. Marie-Eugène od Djeteta Isusa¹ tvrdi: „Sjedinjenje s Duhom Svetim nije luksuz koji se događa na vrhuncu duhovnoga života… Ne, to je prvi čin, prva nužnost.“

Jedan od prvih uvjeta za primanje Duha Svetoga velikodušno je služenje i sebedarje: kada dajemo, tada primamo.

Jer doista, bez milosti Duha Svetoga ne možemo učiniti ništa dobro ni trajno: „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“, tvrdi Isus (Iv 15,5). Psalam 127 kaže isto: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi“, i dodaje s dozom humora: „Uzalud vam je ustat’ prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.“ To ne znači da trebamo provoditi dane u naslonjaču očekujući da Duh Sveti obavi naš posao. Duh ne djeluje umjesto nas, nego podupire i usmjerava naše ljudske sposobnosti. Jedan od prvih uvjeta za primanje Duha Svetoga velikodušno je služenje i sebedarje: kada dajemo, tada primamo.

Navedeni nas psalam podsjeća na temeljnu istinu: ako naše razmišljanje i djelovanje nisu prosvijetljeni i nošeni Božjom milošću, postoji velik rizik da ostanu besplodni. Događa se da se iscrpljujemo u pothvatima koji ne donose ništa plodnoga ni trajnoga zato što radimo po vlastitom nahođenju i samo svojim snagama umjesto da dopustimo Duhu da nas vodi.

Mogli bismo navesti mnoge druge razloge zašto je otvorenost Duhu Svetomu tako važna. Jedino nas Duh Sveti uvodi u istinsku slobodu. „…gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda“, kaže sveti Pavao (2 Kor 3,17). Jedino po Duhu Svetomu možemo otkrivati i neprestano produbljivati svoj istinski identitet, identitet djeteta Božjega:

„A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’“ (Gal 4,6)

Neki ljudi misle da biti kršćanin znači činiti određena djela i što ih više budemo činili, to ćemo biti bolji kršćani. To nema nikakve veze s evanđeljem

Neki ljudi misle da biti kršćanin znači činiti određena djela i što ih više budemo činili, to ćemo biti bolji kršćani. To nema nikakve veze s evanđeljem. U kršćanskom životu nije ključno baviti se mnoštvom izvanjskih aktivnosti, nego otkrivati i živjeti stavove i ponašanja koji nas otvaraju djelovanju Duha. Sve ostalo proizići će iz toga i tada ćemo moći činiti „dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo“, kako kaže sveti Pavao (Ef 2,10).

U duhovnome životu nije riječ o tome da mi nešto činimo, nego da dopuštamo Bogu da radi u nama, da djeluje preko nas.

Evo jedne napomene o djelovanju Duha Svetoga u našemu životu. Ponekad je djelovanje Duha vidljivo, osjećamo njegovu prisutnost i njegovo djelovanje, no najčešće se to događa neprimjetno. Ponekad nas Duh obogaćuje svojim darovima. To su karizme, milosti, nadahnuća itd. Ponekad nas, naprotiv, osiromašuje: otvara nam oči za našu radikalnu bijedu. Djelovanje Duha ne smije se mjeriti površnim kriterijima. Ono može biti i primjetno i potajno, i radosno i bolno, ali neovisno o tome je li djelovanje Duha vidljivo ili ne, donosi li nam ono utjehu ili kušnju, ono je uvijek plodno. Bitno je da razvijemo stavove koji nas čine sposobnima za primanje, prijemčivima.

Primanje je ponekad teže od davanja. Ono zahtijeva dozu poniznosti (priznati da trebam drugoga), kao i povjerenje u drugoga i otvorenost za drugoga

Kršćanski poziv sadrži mnogo davanja, no kako bismo mogli davati (a da se pritom ne iscrpimo, ne postanemo ogorčeni ni razočarani), valja nam naučiti primati.

„Naša zasluga nije u tome da mnogo činimo ili dajemo, nego da mnogo primamo i ljubimo“, kaže Terezija iz Lisieuxa.²

Moramo naučiti primati. To je najvažnije, no ponekad i najteže u kršćanskom životu.

Događa se da nam je teško davati jer smo se zatvorili u svoju škrtost i sebičnost, u svoje strahove. Često nam je teško i primati. Ljudski gledano, katkada je lakše davati nego primati, ljubiti nego prihvatiti da si ljubljen. Davanje može goditi našoj oholosti: ja sam najvelikodušnija osoba, dajem drugima, trošim se za druge… Primanje je ponekad teže od davanja. Ono zahtijeva dozu poniznosti (priznati da trebam drugoga), kao i povjerenje u drugoga i otvorenost za drugoga, što ne dolazi uvijek samo od sebe.

Sve sam ovo naveo kako bih naglasio da „primanje“ nije uvijek tako lako kako se misli, no ono je temeljni stav u duhovnom životu jer smo stvorenja i posve smo ovisni o Stvoritelju. Isto tako, mi trebamo spasenje i potpuno ovisimo o Božjemu milosrđu, što nam je teško priznati. Svi bismo mi zapravo više ili manje svjesno htjeli stati na mjesto Boga, biti izvor onoga što jesmo i onoga što postižemo. Moramo shvatiti da je u ljudskom životu najvažniji i najplodniji stav prihvaćanja, prijemčivosti, rekao bih čak i pasivnosti.

Dakle, od životne je važnosti naučiti primati, primati sama sebe i primati sve od Boga. U onoj mjeri u kojoj naučimo sve primati od Boga moći ćemo drugima davati ono najbolje od sebe.

Sada bih želio opisati stavove koji mi se čine najvažnijima i koji nam jamče postizanje trajne sposobnosti primanja milosti Duha Svetoga. Ima ih osam. To je, naravno, pomalo proizvoljna brojka jer se razne vidove duhovnoga života ne može secirati na posve odvojene dijelove, a temu, koju želim izložiti moglo bi se prikazati i na posve drukčiji način. No činilo mi se praktičnim svrstati pod osam podnaslova razne vidove kršćanskoga života koji omogućuju otvorenost Duhu Svetomu. Sve su te točke dobro poznate, no čini mi se zanimljivim izložiti ih sa stajališta koje tako snažno naglašavam, a to je „prijemčivost“. Svaku od tih točaka moglo bi se izložiti i daleko opširnije.³ No ovdje ću navesti samo ono najbitnije.

Ustrajnost u molitvi

Poslušajmo divne Isusove riječi iz Lukina Evanđelja:

„I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ (Lk 11,9–13)

Kad smo suočeni sa svojim potrebama i poteškoćama, Isus nas poziva da se ne brinemo

Kako bismo mogli primiti Duha Svetoga, najprije ga moramo tražiti, i to u molitvi. To je prvi stav. Naša molitva, naravno, mora biti nošena velikom željom i mora biti ustrajna… Po njoj ćemo dobiti ono što nam je potrebno za življenje kršćanskoga poziva. Isusove riječi: „Ištite i dat će vam se!“ možda spadaju među najutješnije u cijelomu Svetom pismu. Kad smo suočeni sa svojim potrebama i poteškoćama, Isus nas poziva da se ne brinemo, nego jednostavno tražimo od Oca sve što nam treba i on će nam to dati. Bog čuje molitvu siromaha, napose ako traži ono bitno, a to je milost Duha Svetoga.

Osim molitve prošnje, budimo vjerni tihoj nutarnjoj molitvi koja je po naravi molitva primanja. Kada odvojimo vrijeme za osobnu molitvu, za klanjanje – što nam je nužno potrebno, napose u današnje vrijeme – nemojmo mnogo govoriti, mnogo toga činiti, mnogo misliti, nego prihvaćajmo Božju prisutnost u vjeri i ljubavi. Najdublja i najplodnija molitva je molitva čiste prijemčivosti.

Osim posebnih trenutaka koje posvećujemo osobnoj ili zajedničkoj molitvi, cijeli bi naš život trebao postati razgovor s Bogom. Sveti nas Pavao poziva: „U svakoj prigodi u Duhu molite“ (Ef 6,18). Sveti Ivan od Križa daje ovaj savjet: „Uzmi Boga za zaručnika i prijatelja i budi u trajnu odnosu s njime. Tako nećeš griješiti, naučit ćeš ljubiti, a ono čime se moraš baviti dobro će završiti.“

Sve što u životu radimo može hraniti naš razgovor s Bogom: za ono lijepo možemo mu zahvaljivati, u poteškoćama ga možemo zazivati, za grijehe tražiti oproštenje. Treba koristiti sve jer sve, kako dobro, tako i zlo, može hraniti i produbljivati naš odnos s Bogom!

(nastavit će se…)

1 O. Marie-Eugène od Djeteta Isusa svećenik je karmelićanin (1894.–1967.), duhovni pisac i utemeljitelj Instituta Gospe od Života. Vatikan je 2016. godine najavio njegovu beatifikaciju.

2 Pismo 142

3 Neke su točke objašnjene u mojim prethodnim knjigama, napose u Traži mir i za njim idi, Unutarnja sloboda, Molitvom do životne preobrazbe, Na život pozvani.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Jacquesa Philippa Naučiti primati – Kako prihvatiti Božji dar spasenja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

 

Ključne riječi:
o. jacques phillipe

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja