Zar je Bog koji sve to dopušta doista Ljubav, kako to objavljuje sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici? Je li On pravedan prema svojemu stvorenju? Ne opterećuje li previše leđa pojedinaca? Ne ostavlja li čovjeka sama s tim teretom, osuđujući ga na život bez nade? Toliko je neizlječivih bolesnika u bolnicama, toliko djece s posebnim potrebama, toliko ljudskih života potpuno isključenih iz uobičajene ljudske sreće na zemlji, sreće što potječe iz ljubavi, iz braka, iz obitelji. Sve to daje vrlo tmurnu sliku koja je našla svoj izraz u staroj i novoj književnosti. Dovoljno je sjetiti se Fjodora Dostojevskoga, Franza Kafke ili Alberta Camusa.

Bog je stvorio čovjeka razumna i slobodna i, samim time, prepustio se njegovu sudu. Povijest spasenja je i povijest stalna čovjekova suda o Bogu. Ne jednostavno pitanja, sumnje, nego pravo-pravcato suđenje. Starozavjetna Jobova knjiga djelomice je primjer toga suđenja. Tome se pridružuje djelovanje zloga duha koji je još oštroumnije spreman suditi ne samo čovjeku, nego i Božjemu djelovanju u čovjekovoj povijesti. To potvrđuje sama Jobova knjiga.

Je li doista bilo potrebno za spasenje čovjeka da Bog svoga Sina preda smrti na križu? S tim u vezi treba se pitati: zar je moglo biti drukčije? Zar se Bog mogao, da tako kažemo, opravdati pred ljudskom povijesti, tako punoj patnja, drukčije nego da u središte te povijesti stavi upravo Kristov križ?

Očito, jedan bi odgovor mogao biti da se Bog ne treba opravdavati pred čovjekom. Dovoljno je da je svemoguć. U tomu gledištu sve što čini ili dopušta mora biti prihvaćeno. To je stajalište biblijskoga Joba. No Bog koji nije samo Svemogućnost, nego i Mudrost i – ponovimo još jedanput – Ljubav, želi se, da tako kažemo, opravdati pred ljudskom povijesti. On nije neki Apsolutni što stoji izvan svijeta te je zato ravnodušan na ljudsku patnju. On je Emanuel, Bog-s-nama, Bog koji dijeli čovjekov udes i sudjeluje u njegovoj sudbini. Tu dolazi na vidjelo druga nedostatnost, čak lažnost one slike Božje koju je prosvjetiteljstvo prihvatilo bez prigovora. U odnosu na evanđelje to je svakako značilo korak unatrag, ne u smjeru boljega poznavanja Boga i svijeta, nego u smjeru njihova nerazumijevanja.

Ne, nikako ne! Bog nije netko tko je samo izvan svijeta, zadovoljan što je sam po sebi najmudriji i svemoguć. Njegova mudrost i svemoć stavljaju se, po slobodnu izboru, u službu stvorenja. Ako je u ljudskoj povijesti prisutna patnja, tada je razumljivo zašto se njegova svemoć iskazala kao svemoć poniženja po Križu. Sablazan Križa ostaje ključ tumačenja velikoga otajstva patnje koja na tako organski način pripada čovjekovoj povijesti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ivana Pavla II. Prijeći prag nade. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.