"Čežnja njegova srca je susresti se s našom čežnjom. On sjedi na zdencu naših dubina dok čeka da mu damo piti iz našeg srca koje mu se bezuvjetno predaje. Ne želi da ga tražimo samo zbog slatkoće koju dobivamo kad smo s njim, nego da ga tražimo zbog toga tko On jest. Želi da budemo s njim samo zbog njega sama, a ne zbog onoga što možemo dobiti od njega, jer istinsku molitvu pokreće ljubav, a ne korist." Donosimo dio iz knjige Mateja Živkovića "Jedan na jedan s Bogom" u kojoj autor piše o razvoju svoje osobne molitve i svoje potrage za Bogom.
U svojim traženjima bilo mi je izrazito teško odvojiti vrijeme i biti s njim uz živu Riječ jer se učinkovitost uvijek čini privlačnijom od samog prebivanja. Bilo mi je puno lakše nešto tražiti od njega i doći mu sa svojim djelima, nego samo šutjeti i sjediti kraj njegovih nogu. Bio sam jako dobar u traženju od Isusa, ali nisam bio dobar u intimnosti. Moj stalni pratitelj bio je mali glas koji mi je govorio kako zaostajem i propuštam nešto veliko i bitno. Gledao sam druge i uspoređivao se s onima koji su u mojim godinama već toliko toga postigli i napravili. Htio sam preskočiti sve korake i ubrzati Boga. Od silne nestrpljivosti bilo mi je iznimno teško napustiti poslovni odnos koji sam imao s Bogom. Često sam osjećao krivnju ako ne bih išao naučenim koracima u molitvi i kad bih se samo prepustio njegovoj ljubavi. Molitva mi se ponekad činila kao potpuno gubljenje vremena. Nisam shvaćao kako mi je upravo to bilo potrebno.
Napetost, ljutnja i bijes, što ih je osjećalo moje srce, izlazili su na površinu dok sam mu vikao: „Što želiš od mene? Pa zar ti nije u interesu da ti dođem bliže!? Što radiš ti? Trudim se i pokušavam sve, a ti si sve dalji i dalji, a ja sam sve gore i gore!„ Tako izgleda čišćenje motiva… Ponekad nas Bog mora dovesti do stanja potpune nemoći kako bi konačno na površinu izašle naše maske i naša prljavština. Kao preša koja pritišće naše srce kako bi iz njega izišlo sve što je unutra. Oholost, perfekcionizam, legalizam, strah… sve je moralo izaći van. Čitao sam Riječ Božju dan za danom, tražio sam ga u svakom retku, ali osjećao sam se izgubljeno. Nisam znao gdje i kako će završiti moja molitva, htio sam kontrolu u molitvi, htio sam kontrolu u svom životu.
Ključni trenutak dogodio se kada sam se konačno prestao boriti i jednostavno se prepustio. To nije bilo puštanje iz ljubavi ili velike vjere, to je bilo puštanje iz nemoći. Nisam više imao snage, ništa mi više nije ostalo, nego pustiti se Bogu. Prihvatio sam ono što prolazim. Prihvatio sam čišćenje motiva, prihvatio sam vrijeme izgradnje. U spoznaji vlastite nemoći pred Bogom izašlo je jedno maleno i tiho povjerenje koje je drhtavim glasom izreklo : „Ne mogu više, čini sa mnom što god hoćeš!”
Vjerujem da moje tadašnje predanja nije bilo potpuno, siguran sam da i dan danas nije potpuno i čisto, ali ono je pokrenulo nešto novo. Pokrenulo je prijelaz – iz borbe s Bogom, gdje vapim u pustinji svoje izgubljenosti, do mjesta na kojem sjedim i slušam. I dalje sam bio preplašen i gladan, i dalje sam bio potreban čišćenja, ali činilo se drugačije. Osjećao sam se kao mnoštvo koje je tri dana uz Isusa i koje je potrošilo sve zalihe hrane:
A Isus dozva svoje učenike pa im reče: „Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.” (Mt 15, 32)
Bio sam tu, bio sam s njim, uz njega, ali i dalje gladan i žedan. Osjećao sam žegu i težinu dok sam se pitao kad će to sve završiti? Koliko ću još morati sjediti i slušati? Nemam više hrane za nazad, iscrpljen sam. Pitao sam se vidi li on moje srce, zna li moje želje i čežnje?
Odgovor je bio u onome što je Isus učinio za narod! Prepoznao je njihovu potrebu za hranom bez da mu je itko to rekao. Jedino što je narod trebao jest biti uz njega. Oni nisu tražili čudo, tražili su njega, a On je zatim učinio čudo kao odgovor na njihovu potrebu. Iskazao je suosjećanje za one koji su iskrena srca došli radi njega, a ne radi čuda.
Naučio sam kako je sve što trebam činiti tražiti njega, a on će prepoznati moje potrebe i dati mi ono što mi je u tom trenutku potrebno. Prestao sam se boriti sa stalno prisutnim strahom kako ću nešto propustiti ako se samo pustim njegovoj ljubavi: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu , a sve će vam se ostalo dodati.” (Mt 6, 35)
Pitanje je vjerujem li mu dovoljno da mu se pustim? On zna moje probleme, moje grijehe i ovisnosti, i voli me usprkos svemu tomu. Voli me u mojim slabostima i u mojoj nezrelosti, u mojim traženjima i padovima. Voli me baš takva kakva jesam, a ne kakav bi trebao biti – u tome je ljepota kada s Bogom prolazimo kroz život.
Knjigu možete naručiti preko stranice Božje pobjede: